SVAKODNEVNO U 7:30 Kada se duša rasprši

ČITANJA:

Gal 1,13-24;

Ps 139,1-3.13-15;

Lk 10,38-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Isus ulazi u kuću Marte i Marije. Marta ga prima i odmah se daje na posao. Marija sjeda do njegovih nogu i sluša. Ovu smo zgodu toliko puta čuli da već unaprijed znamo tko je u pravu. Marta radi, Marija sluša. No Isus zapravo ne osuđuje Martin rad. Gostoprimstvo je dobro. Posluživanje je dobro. Problem je u riječima kojima joj se obraća: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo. Drugim riječima: nisi samo zauzeta. Raspršena si.

Postoji razlika između umora i raspršenosti. Čovjek može biti umoran nakon dobra dana i ipak u sebi ostati miran. A može učiniti vrlo malo, dok mu je nutrina raznesena na deset strana. To je možda jedna od bolesti našega vremena. Toliko toga istodobno ulazi u nas. Poruke, vijesti, zvukovi, obveze, tuđa očekivanja, vlastite brige. Čovjek otvori oči ujutro i prije nego što je stigao postati svjestan da postoji, već je ušao u tuđe riječi, zahtjeve i probleme. I tako se može dogoditi nešto čudno: cijeloga dana obavljamo život, a gotovo ga uopće ne živimo.

Danas se Crkva spominje svetoga Brune. Bio je obrazovan, sposoban i cijenjen čovjek. Mogao je nastaviti vrlo uspješnim putem svojega vremena. A ipak je krenuo prema tišini i samoći iz koje će nastati kartuzijanski život. To nije bio bijeg od svijeta. Bio je to pokušaj da se ponovno pronađe središte. Velika je zabluda misliti da tišina pripada samo samostanima. Bez nekoga oblika tišine nitko dugo ne ostaje cjelovit. Jer čovjek koji nikada ne zašuti postupno prestane razlikovati vlastiti glas od buke koja ga okružuje.

Stara monaška mudrost dobro je poznavala tu opasnost raspršenosti. Benediktinska duhovnost zato ne počinje velikim pothvatom, već slušanjem. Čovjek najprije mora ponovno naučiti biti prisutan pred Bogom, pred sobom i pred onim što mu je upravo povjereno. Molitva ima svoje vrijeme, rad svoje vrijeme, odmor svoje vrijeme, susret svoje vrijeme. Nije cilj život učiniti sporim, već cjelovitim. Jer nije svaki nemir znak revnosti, kao što ni svaka zauzetost nije plodnost. Ponekad upravo potreba da stalno nešto činimo skriva naš strah od trenutka u kojemu bismo morali ostati sami pred Bogom i dopustiti mu da nas pogleda bez svega čime inače dokazujemo vlastitu vrijednost.

U benediktinskoj se mudrosti zato molitva i rad ne bore za prvo mjesto. Jedno drugomu vraćaju istinu. Molitva čuva rad da ne postane idol, a rad čuva molitvu da ne postane bijeg. I jedno i drugo čovjeka uči poniznosti: dan nije moj posjed, ljudi nisu moj projekt, a svijet neće propasti ako na trenutak prestanem njime upravljati. Možda je upravo to sloboda koju je suvremeni čovjek gotovo zaboravio: učiniti ono što sada treba učiniti, potpuno i sabrano, a zatim to pustiti iz ruku jer posljednja riječ ipak ne pripada našoj učinkovitosti, već Bogu.

To vrijedi i za našu vjeru. Možemo imati mnogo pobožnosti, obveza i crkvenih aktivnosti, a da više gotovo nikada ne sjednemo pred Gospodina samo zato da ga slušamo. Čak i molitvu možemo pretvoriti u još jedan zadatak: izgovoriti, završiti, prijeći dalje. A Isus danas kaže: Jedno je potrebno. Ne kaže da je potrebno samo jedno raditi. Govori o središtu, o onome iz čega sve ostalo dobiva svoje pravo mjesto. Ako nema središta, sve postaje jednako hitno. Svaka poruka traži odgovor. Svaka briga postaje presudna. Svaka pogreška izgleda kao katastrofa. Čovjek počinje živjeti kao da sve ovisi o njemu. To je jedan od najdubljih oblika umora: nositi svijet kao da nema Boga.

Marija sjedi kod Isusovih nogu. To je položaj učenika. Ona najprije prima. Ne zato da zauvijek ostane sjediti, već da kasnije može ustati iz pravoga izvora. Jer ako čovjek stalno daje, a nikada ne prima, s vremenom počne drugima davati vlastitu iscrpljenost. Sveti Bruno nas danas podsjeća da tišina nije praznina. Prava tišina puna je prisutnosti. U njoj čovjek više ne mora biti uloga, funkcija ni odgovor na tuđa očekivanja. Pred Bogom može jednostavno biti.

Možda danas ne možemo otići u kartuziju. Ali možemo deset minuta ne posegnuti za telefonom. Možemo ostati u praznoj crkvi nakon mise. Možemo ugasiti radio u automobilu. Možemo navečer prije spavanja ostati nekoliko trenutaka bez riječi. Ne zato da pobjegnemo od života, već da bismo mu se vratili sabrani. Jer Kristu ne treba samo ono što ćemo učiniti za njega. Treba nas. A kada nas ponovno sabere, onda i naše služenje postaje mirnije, slobodnije i radosnije. Jedno je potrebno.