NEDJELJOM U 16:30 Zemlja čeka!

ČITANJA:

Ez 18,25-28;

Ps 25,4b-6.7b-9;

Fil 2,1-11;

Mt 21,28-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

U Isusovoj paraboli o ocu i dvojici sinova, Isusovo pitanje je vrlo precizno: „Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ Odgovor slušatelja je jasan: „Onaj prvi.“ Ova kratka prispodoba odjekuje zapanjujuće jasno i danas u Vremenu molitve za stvoreno.

Božji poziv na rad u vinogradu ne trpi neutralnost. Otac od sinova ne traži „osjećaje“, produbljivanje teološkog nauka niti deklarativno slaganje o potrebama rada u vinogradu. Njegov je zahtjev ogoljen do kosti: „Hajde na posao u vinograd.“

Vinograd je prostor u kojem je povezanost ljudskog rada i Božjeg blagoslova konkretno vidljiva. Biblijski gledano vinograd je Božji narod, ali i Božji svijet, čitavo stvorenje povjereno čovjeku na upravljanje, čovjeku povjereni dom. U vinogradu čovjek ne živi kao suputnik, hodočasnik, prolaznik i turist, nego kao trajni stanovnik, u zemlju duboko ukorijenjeni suradnik Boga Stvoritelja (Post 2,15; Laudato si’). Poslanje na rad u vinogradu je životni poziv koji se ostvaruje zasukanih rukava. Odgovoran rad u vinogradu povezuje vjerovanje i djelovanje.

Ova parabola ogledalo je naše vjerničke stvarnosti. Prvi sin riječima odbija, a djelima prihvaća. Drugi sin ustima sve potpisuje, a ne miče se s mjesta. Pitanje za sve nas ne može biti jasnije: „Jesmo li sinovi riječi ili sinovi djelovanja?“

Kršćanska obveza brige o okolišu, tlu, vodi i zraku već je mnogima poznata. Mnogo se govori o tome da je zemlja Božji dar, da je iscrpljivanje zemlje grijeh i da moramo mijenjanju stil života. Poput drugog sina, mnogi kršćani izjavljuju: „Evo me, Gospodaru!“ No, vinograd ostaje prazan. Naše riječi zvuče besprijekorno pravovjerno, ali ne vode nas ni korak bliže zemlji.

S druge strane, govor o prvom sinu počinje buntovnim i drskim: „Neću!“ Ipak, nakon promišljanja događa se preokret. Možda je vidio Oca kako radi sam? Možda je gledao vinograd kako propada zbog nebrige? Ne znamo radi čega je promijenio svoju odluku. Ali je očito da je njegov odlazak na posao u vinograd bio ispunjenje volje Očeve i nade zemlje koja je čekala radnike.

Na ekološkim summitima, u strategijama i sporazumima do otrcanosti se ponavljaju parole o „zajedničkom domu“ i „održivom razvoju“. Istovremeno stvorenje krvari. Zemlja čeka da joj se napokon pristupi, da se o njoj skrbi i s poštovanjem čuva. Gorka je istina da oni koji o očuvanju zemlje i stvorenja najviše govore, najčešće toj istoj zemlji okreću leđa.

Ipak, nada postoji. U suvremenom svijetu sve češće se događaju fascinantni preokreti. Svjedočimo fenomenu da se mladi ljudi, koji su se bavili najmodernijim tehnologijama i informatičkim poslovima, svjesno vraćaju zemlji. Ostavljaju ekrane i urede, pokreću obiteljska gospodarstva i ulažu život u proizvodnju zdrave hrane. Oni su shvatili ono što tehnokratska elita prešućuje: umjetna inteligencija i računala ne proizvode hranu. Bez plodne i zdrave zemlje, bez blatnjavih ljudskih ruku, sav digitalni napredak ostaje neplodan i beživotan.

Evanđelje na kraju govori da odbačeni, koji sporo shvaćaju i treba im vremena da se domisle, pretječu u brizi za Božji svijet one koji imaju svoje stavove, pravila i zakone, parole i nauk. Zajedno s tradicionalnim malim zemljoradnicima, vinogradarima i povrtlarima koji krvare na polju života, ovi novi, moderni obraćeni težaci u današnjem društvu liče carinicima i bludnicama Isusovog doba. Oni koje salonske i religiozne elite često smatraju čudacima, danas u brizi za Božji svijet pretječu one koji imaju nepogrešiv nauk, zakone i ekološke govore, a ne miču se s mjesta.

Zemlja čeka ljude koji će se i danas, u digitalnom dobu, usuditi zaprljati ruke. Zemlja čeka one koji su blaga i krotka srca. Zemlja iščekuje one koji su istinski poslušni Božjoj riječi i s ljubavlju privrženi svojoj domovini. Oni ispunjavaju nadu svijeta, oni će baštiniti zemlju i kraljevstvo života.