SVAKODNEVNO U 7:30 Predaj Gospodinu svoje oluje

ČITANJA:

Am 3,1-8; 4,11-12;

Ps 5,4b-8;

Mt 8,23-27

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači p. Ivan Raljušić, član Družbe Misionara Krvi Kristove:

Pokušajmo se, u svjetlu današnje riječi, nakratko vratiti u neke prošle trenutke svojega života u kojima smo iskusili oluju. Prisjetimo se težine, boli, straha i onoga osjećaja kao da Gospodin spava i ništa ne poduzima. Svojom smo ga molitvom pokušavali probuditi i potaknuti na djelovanje, ali nije došlo do reakcije kakvoj smo se nadali. Međutim, Gospodin je ipak djelovao i smirio našu oluju na način koji nismo mogli ni zamisliti. Bog ima svoje vrijeme i svoj način na koji smiruje oluje, premda smo mi često nestrpljivi i želimo da se stvari odvijaju u skladu s našim očekivanjima i razmišljanjima. U trenutcima duboke boli, kada imamo osjećaj da se ništa ne mijenja, teško je moliti. Ipak, važno je znati da Gospodin ne čeka nas ni našu molitvu kako bi djelovao. On djeluje čak i onda kada se nama čini da spava dubokim snom.

Naša molitva ne pokreće Gospodina, kao da je nezainteresiran pa čeka naše pokušaje da ga nagovorimo kako bi se konačno smilovao i djelovao. Molitva nam pomaže da raste naše povjerenje u Gospodina koji sve vodi i kojemu nijedna situacija kroz koju prolazimo nije nepoznata. Zato je toliko važno učiti moliti tako da svakodnevno razmatramo njegovo evanđelje. Potrebno je da naša molitva bude prožeta živom Božjom riječju, jer tada doživljava preobrazbu: od molitve koja pokušava zainteresirati Boga do molitve koja se temelji na dubokom povjerenju u Gospodina koji nas ljubi i brine za nas. Oluja koju su proživjeli Isusovi učenici bila je za njih iznimno dragocjena, iako se u početku nije tako činilo. U toj su oluji spoznali vlastitu ograničenost i duboku potrebu za Gospodinom. Bez životnih oluja čovjek vrlo lako zaboravi na Boga te raste u oholosti, uvjeren da je sam sebi dovoljan i da je gospodar vlastitoga života. No, kada dođu različite kušnje, počinjemo shvaćati koliko smo krhki i koliko nam je potreban Gospodinov zahvat u životu. Predajmo stoga s povjerenjem Gospodinu svoje sadašnje oluje, bez pokušaja da ga nagovorimo da djeluje prema našim očekivanjima. Vjerujmo da on zna put i onda kada ga mi ne vidimo te da nas nikada ne napušta ni u najtežim trenutcima života.