SVAKODNEVNO U 7:30 Božja poniznost i darivanje poziv su čovjeku

ČITANJA:

Dj 8,26-40;

Ps 66,8-9.16-17.20;

Iv 6,44-51

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni.

Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.

Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić:

Sve što postoji na svijetu je davanje dobroga Boga. Isus kaže kako nitko ne može doći k njemu ako ga ne povuče Otac, a budući da se samo vjerom dolazi Kristu, onda je i sama naša Božja milost jer Bog je onaj koji privlači ljudska srca dobrotom i ljepotom. Tako ni euharistija nije ništa drugo doli Božje davanje – tijelo Kristovo koje se daje za život svijeta. Svemu uvijek prethodi Božja spasenjska inicijativa – on je onaj koji prvi brine, koji prvi vidi i poziva, a svaki naš korak bliže Bogu je odgovor na tu Božju inicijativu.

Rijetko što govori o logici dara kao euharistija. U euharistiji se svemogući Bog ponizno spušta na razinu nižega od sebe i uzima na sebe rizik potpunog predanja u ruke slabog i krhkog čovjeka. Kristovo se tijelo potpuno predaje za nas…valja naglasiti ovo „potpuno“ jer Isus se ne štedi niti se želi sačuvati da ga ostane i za kasnije. Nema ništa od površnog i djelomičnog davanja, i baš nas euharistija uči kako se dati do kraja, a ne tražiti sigurnu poziciju koja ne košta previše. Takvo davanje je i naš put – Božja poniznost i darivanje su poziv čovjeku: ako se Bog tako daje, i mi smo pozvani dati se drugima. Zato euharistija nije samo primanje Božjeg davanja, nego i naša preobrazba kao odgovor na Božju dobrotu. U euharistiji se ne mijenja Krist u čovjeka, već se čovjek, zahvaćen Kristom, mijenja u Krista. Ne uzimamo mi Boga, nego Bog uzima nas. Ne spašavamo sami sebe, nego nam je spasenje dar od Boga.

U svijetu koji živi po načelu „uzmi sve što ti život pruža“, kršćanin bi trebao živjeti moto „daj se drugima, potpuno i besplatno“. A darivat nam je se potpuno i besplatno u svim područjima naših svakodnevnih života – u obitelji, na poslu, u međuljudskim odnosima, pogotovo u odnosima s teškim ljudima… Ako to možda i izgleda teško, ipak nitko ne bi smio reći da je nemoguće. Euharistija nam daje snagu za to, jer u njoj ne živimo iz sebe, nego iz Krista. S njim biramo ljubav koja se razdaje, a ne sebični ego koji se štedi, čuva i samo uzima.

U kulturi izbjegavanja žrtve mnogo možemo naučiti od Isusa i kruha. Da bismo uopće imali kruh, mora se dogoditi niz umiranja: pšenično zrno mora biti posijano i umrijeti kako bi donijelo plod – žito koje mora biti požnjeveno i samljeveno, zatim pečeno u vatri, a tek onda se kruh dijeli kao hrana… Kruh je rezultat transformacije kroz žrtvu i kada Isus kaže: „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“, on sebe stavlja u kontekst umiranja i darivanja: jer život dolazi kroz darivanje, a to darivanje uključuje čak i smrt. U kršćanstvu umrijeti znači živjeti, kao što i živjeti znači umrijeti. Jer tek ako ispravno umremo za drugog, možemo zaista i živjeti.