SVAKODNEVNO U 7:30 Bog te traži i želi spasiti

ČITANJA:

Dj 8,1b-8;

Ps 66,1-3a.4-7a;

Iv 6,35-40

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete. Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić:

Istom rečenicom kojom je završio jučerašnje evanđelje, Isus otvara današnje – on je kruh života, a onaj tko svoj život s povjerenjem položi u Isusove ruke i u odnos s njim neće ogladnjeti nikada. Ovaj evanđeoski odlomak govori o Božjoj ljubavi prema svim ljudima, njegovoj spasenjskoj inicijativi i očinskoj volji da nijedan čovjek ne propadne, nego da ima život vječni. I baš zato je Bog poslao svoga sina da za nas bude kruhom života.

Božji pogled na tebe nije prožet prijetnjom i osudom, nego je pun brige kojom te želi sačuvati. Čak i kada padneš zbog svoje slabosti i krhkosti, kada si daleko od savršenosti zbog čega pomisliš kako euharistija nije za takve kao ti, Bog je onaj koji te traži i želi podići i spasiti. To je Isusova euharistija…i nema tih strahova, strepnji, gubljenja i promašaja u kojima ti se Krist ne bi uvijek iznova ponudio kao kruh koji mijenja život. Grijeh odvlači čovjeka od Boga i narušava pa čak i prekida zajedništvo s njim, ali euharistija postoji radi zajedništva – jedan kruh, jedno tijelo. U euharistiji se sjedinjujemo sa živim i stvarno prisutnim Isusom koji nam se nudi kao hrana iz koje možemo ispravno živjeti svakodnevne odnose.

Kako i sam Isus primjećuje, a to se ponavlja kroz čitavu povijest odnosa Boga i čovjeka, mnogi su u stanju ne vjerovati Bogu iako su ga vidjeli i iskusili. Kako ne bismo upali u zamku površnog odrađivanja i besplodnog sudjelovanja u euharistiji, uz Boga moramo uvijek iznova prionuti srcem, predanjem djeteta koje u potpunosti vjeruje svome ocu…koje visi o očevoj riječi.

Danas živimo u kulturi odbacivanja, gdje je sve zamjenjivo, a malo šta popravljivo. Ne treba nam mnogo da zanemarimo neproduktivne ili da prekrižimo one koji su nas povrijedili ili nam nisu po volji. Ponuda je prevelika i prešarolika da bismo se bavili stvarima koje nas žuljaju. Umjesto strpljivosti i velikodušnosti među nama caruju sebičnost i želja za instant rješenjima, a u takvom prostoru euharistija izgleda ili kao endemska ludost ili kao spasonosna oaza. Dakle, ili ćemo misliti da je ona neka nemoguća bajka, ili ćemo zaista u njoj naći hranu i vodu živu koji život znače.

Shvaćamo li euharistiju kao čin na kojem se okupljaju nesavršeni ljudi koje Bog nije odbacio i u kojem se gladan i nejak čovjek susreće i sjedinjuje s Kristom koji ga osnažuje i osposobljuje za život? Živimo li i mi Očevu volju poput Isusa koji nikoga ne odbacuje, već želi da svaki čovjek ima život vječni?