NEDJELJOM U 16:30 Isus hoda s nama

ČITANJA:

Dj 2,14.22-23;

Ps 16,1-2a.5-11;

1Pt 1,17-21;

Lk 24,13-35

Tekst evanđelja:

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik Župe Vrgorac:

Mir vama, dragi slušatelji!

Danas nas Evanđelje vodi na put u Emaus, gdje susrećemo dvojicu učenika – razočaranih, potištenih, zbunjenih. Njihova putovanja, baš kao i naša, nisu samo geografska. Emaus nije mjesto koje možemo sa sigurnošću pokazati na karti; Emaus je naša stvarnost – prostor svakodnevnog života, s njegovim brigama, razočaranjima i nadama koje nisu ostvarene.

Učenici lutaju, razgovaraju, izražavaju svoje nezadovoljstvo: očekivali su više, nadali se da će Crkva, zajednica koju vole, ispuniti njihova očekivanja. Ali nisu samo tugovali zbog Isusove smrti. Čuli su i za Petrovo zatajenje, Judinu izdaju, za one koji su pobjegli pred opasnošću. Ostao je samo apostol Ivan. Sve to nije ohrabrivalo, već produbljivalo njihovu tugu i osjećaj usamljenosti.

Koliko puta i mi u životu i vjeri osjećamo istu tugu? Koliko puta gledamo Crkvu, zajednicu, ljude oko sebe i mislimo: „Očekivali smo više, nadali smo se, ali ništa se ne ostvaruje…“ Lutamo poput učenika prema Emausu, noseći u srcu sumnje, razočaranja i unutarnje boli.

Ali upravo tada Isus dolazi. Približava se, sluša nas, vodi nas kroz Pisma, ali i dalje očima našim ostaje neprepoznat. Ne vidi se u običnom obliku, ne otkriva se u rutini i površnom obredu. Učenici Ga prepoznaju tek u lomljenju kruha, u zajedništvu stola i Euharistije. Svetoj misi! Tek tada im se otvore oči, a srca im ponovno oduševljeno zbore.

Ovo je poruka i za nas: unatoč slabostima, izdaji, razočaranjima, Crkva nije prazna, a zajedništvo ne nestaje. Isus je prisutan, hoda s nama, pomaže nam razumjeti Sveta Pisma, uči nas kako iz krize izaći jači i ispunjeniji vjerom. Susrećemo Ga u Euharistiji, u molitvi, u zajedništvu vjernika, i upravo tada shvaćamo da nismo sami – da smo pozvani biti zajednica, unatoč svojim slabostima i padovima.

Zamislimo sebe danas kao učenike na putu u Emaus: s tugom, sumnjom, možda ljutnjom. Neka nas Isus, u lomljenju kruha, svetoj misi, pogleda i kaže: „Ostani i ti s nama“, i neka nam otvori oči da prepoznamo Njegovu prisutnost. Tada srce ponovno plane, a put prema zajedništvu, radosti i vjeri postaje moguć, ostvariv.

I mi, poput učenika, ne možemo ostati mirni. Kada prepoznamo Gospodina u zajedništvu, u Crkvi, u Euharistiji, naša srca gore, i mi se vraćamo u svijet nositi svjetlo Njegove ljubavi.

Prepoznali su Ga u lomljenju kruha – i mi Ga danas prepoznajmo u zajedništvu, molitvi i Euharistiji. To je naša Crkva, to je naše zajedništvo. Mir Vama!