SVAKODNEVNO U 7:30 Što bi bio „kruh za život vječni“?

ČITANJA:

Dj 7,51 – 8,1a;

Ps 31,3cd-4.6ab.7b.8a.17.21ab;

Iv 6,30-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: »Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«

Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić:

Evo nas usred Isusove kateheze o euharistiji u Ivanovom evanđelju u kojoj on pojašnjava što bi to bio „kruh za život vječni“. Kad Isus kaže „Ja sam…“, onda dobro otvorimo uši i srce, jer u tim trenucima zaista progovara Bog. Samosvjesni Bog koji svom ljubljenom stvorenju želi kazati neku temeljnu, za život bitnu istinu. Starozavjetna pustinjska mana bila je Božje čudo, jednako kao i umnažanje kruha kojim je nahranio tisuće samo dan ranije, no Isus ovdje odlazi još korak dalje. Kad narodu koji ga je okružio govori o kruhu kojega im Bog daje, on jasno i nedvosmisleno upućuje na samog sebe: „Ja sam kruh života!“. Tako „kruh s neba“ nije više neka stvar, već osoba. A s osobom se treba stupiti u odnos. Kršćanstvo nije neka religija koja bi se ticala „ideja“, pa makar te ideje bile i o Bogu…kršćanstvo je uvijek susret s osobom. Odnos mene i osobe Isusa Krista iz kojeg onda proizlaze svi drugi odnosi.

Iako ljudi koji su ga pratili traže još koji znak ili čudo, Isus im ne odgovara načinom na koji bi oni to možda htjeli, već im riječima „ja sam kruh života“ daje samoga sebe. Ne želi narod hraniti spektaklom, nego svojom prisutnošću…želi im reći da je on ono što oni traže u svojim gladima. Bit kršćanstva je u Bogu koji nije daleko, u bliskome i u Kristu prisutnome Bogu koji nam se svakodnevno daruje. Bog se utjelovio, ušao je u ljudsku povijest i uzeo naše tijelo, i zato i euharistija ima smisla. U svakom sakramentu Bog djeluje kroz konkretne stvari, osobito u euharistiji kao izvoru i vrhuncu kršćanskog života, jer euharistija je jedini sakrament koji ne sadrži samo Kristovu milost već samog Krista – živog i prisutnog. Mnogi su pali i kroz povijest nastavili padati upravo na toj izjavi koja im je predstavljala nepremostivu prepreku. A ne može se ljubiti Kristovo nevidljivo božanstvo ako se ne ljubi njegovo opipljivo čovještvo.

Jedan od najvećih raskrinkavatelja religije kao ljudske tvorevine i obične projekcije, njemački filozof Ludwig Feuerbach, govorio je kako je čovjek ono što jede. Ironija je u tome da tu njegovu izjavu, kojom je afirmirao materijalizam nasuprot idealizmu, možemo savršeno upotrijebiti za Isusa koji za sebe govori da je kruh koji je hrana za život vječni. Krist nije ideja nego osoba, a euharistija je čin koji ide protiv ljudske konzumerističke naravi. Ta narav konstantno želi dobra kojima se može okoristiti ili nova iskustva u kojima će uživati, dok je smisao euharistije živjeti odnos s Kristom, hraniti se njime kako bismo postajali kristolikima, kako bismo se mijenjali iznutra i kako bi svi naši odnosi postajali ispravnijima.

Čovjekova glad za Bogom je upisana u njegovu dušu. Ta glad se ne može utažiti zemaljskim stvarima jer čovjek je stvoren za Boga i nemirno je i gladno srce njegovo dok se ne smiri u Bogu.

Neka u nama danas ostane jedna Isusova misao: „Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“.