SVAKODNEVNO U 7:30 Bog koji ulazi kad promijenimo svoja očekivanja

ČITANJA:

Iz 48,17-19;

Ps 1,1-4.6;

Mt 11,16-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’ Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Isus opisuje generaciju koja više ne reagira. Ona čuje glazbu – ali ne pleše; sluša žalopojku – ali ne tuguje. To nije generacija loših ljudi, nego umornih. Ljudi koji su toliko puta morali biti jaki da im je srce postalo tvrđe nego što su mislili. U takvom srcu Isus vidi pukotinu – ne pukotinu otvorenosti, nego pukotinu suhoće, koja treba vodu. Današnji ulomak je poziv da priznamo da ponekad nismo otuđeni zato što ne želimo vjerovati, nego zato što više ne znamo kako.

Najveći problem ove generacije nije nerazumijevanje, nego očekivanja. Ljudi su čekali Mesiju po mjeri vlastitih želja: nekoga tko će rješavati, uređivati, pobjeđivati. Kad je došao netko tko nije odgovarao njihovu modelu – nisu vidjeli Boga. To je opasnost i danas: ne u tome da Bog šuti, nego u tome da smo mi preglasni u svojim očekivanjima da bismo čuli njegovu prisutnost.

Bog se ne uklapa u naše okvire, i to nije nedostatak – to je milost. Kad čovjek prestane Boga zamišljati, počne ga prepoznavati. Kad prestane očekivati određeni oblik, počne vidjeti djelovanje koje je bilo tu cijelo vrijeme. Naša očekivanja su često uska, kruta, nenamjerno ograničena. Bog je širi od naših predodžbi. I zato ulazi u naš život na način koji nas iznenađuje: ne da nas zbuni, nego da nas probudi.

U suvremenom svijetu naučili smo živjeti u ritmu brzine. Sve mora biti odmah, vidljivo, provjerljivo. No Bog nije proizvod vremena. Bog ne proizvodi instant rješenja. On djeluje kao kvasac, kao sjeme, kao tišina koja raste. Da bi ga čovjek prepoznao, mora dopustiti srcu da ponovno bude osjetljivo. Da ne čuje samo buku, nego i šapat. Da ne gleda samo ono što bljesne, nego i ono što traje.

Danas evanđelje ne kritizira, nego poziva: promijeni mjerila po kojima prosuđuješ kako bi Bog trebao djelovati. Ne zato što su loša, nego zato što su premala. Tamo gdje prestaneš određivati Bogu kako treba izgledati, počneš otkrivati ljepotu kako on stvarno djeluje.

Kad prestaneš određivati put kojim Bog treba doći, otkrit ćeš da je već stigao – samo drugim putem.