SVAKODNEVNO U 7:30 Strpljivost – osobina posebno važna za duhovni život

ČITANJA:

1Mak 6,1-13;

Ps 9,2-4.6.16.19;

Lk 20,27-40

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupe Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tá svi njemu žive!«

Neki pismoznanci primijete: »Učitelju! Dobro si rekao!« I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači preč. Janko Lulić, kancelar Sisačke biskupije:

Poštovane i drage slušateljice i slušatelji, današnji evanđeoski odlomak progovara nam o jednoj zanimljivoj situaciju. Naime, Isusu ususret dolaze neki saduceji, koji mu postavljaju pitanja o uskrsnuću. Sadržaj ove situacije nije nam nepoznat, ali možda nam se može učiniti paradoksalan. I sam evanđelist Luka nam bilježi kako saduceji niječu uskrsnuće. Saduceji su bili ljudi iz visokog društvenog statusa, članovi svećeničkih obitelji, obrazovani i bogati. Od početka rimske okupacije između njih su se izabirali veliki svećenici koji su onda bili židovski predstavnici pred carskom vlasti. Odmjereno su tumačili Toru, bez prevelikih polemičnih pretenzija, dok su usmenu Toru omalovažavali. Nisu vjerovali u život nakon smrti. Nisu uživali popularnost niti naklonost kao farizeji, ali su imali vjersku i političku moć pa su bili vrlo utjecajni.

Ako pažljivije slušamo razgovor Isusa i okupljenih saduceja, možemo vrlo lako primijetiti kako se u njihovim pitanjima pojavljuje određena doza sitničavosti, iako ustvari ne možemo sa sigurnošću niti zaključiti koliko im je stalo do odgovora na postavljena pitanja. Dobro nam je poznata ova osobina, jer možda i sami ponekad ili češće u nju upadamo, postavljajući drugima silna pitanja i inzistirajući na najsitnijim detaljima, dok nam cjelina u potpunosti ostaje nejasna ili nas uopće i ne zanima. Tako se može zaključiti da sitničave osobe zapravo odgovor niti ne traže. A i ako ga traže, traže isključivo odgovor koji je njima optimalan i u skladu s njihovim mišljenjem. Oni se tako postavljaju kao mjerodavni tumači svih područja i tema. Iz iskustva znamo, kada dođemo u susret sa sitničavim osobama, da je važno oboružati se strpljenjem, ne dopustiti si trenutak nepažnje i nervoze koji one i tada mogu protumačiti kao nedostatak argumenata.

Isus ne izbjegava odgovor, pažljivo je poslušao pitanje i odgovorio saducejima: Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No, oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća. Konkretniju reakciju saduceja na Isusov odgovor nam evanđelist ne bilježi, već samo zaključuje kako su neki pismoznanci zaključili: Učitelju! Dobro si rekao!, te se više nitko nije usudio upitati ga bilo što.

Sitničavosti saducjea Isus suprotstavlja konkretnost vjere u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, te kako On nije Bog mrtvih, nego živih. Dalo bi se zaključiti kako u ogromnoj šumi propisa, tumačenja i interpretacija, Isus saducejima ukazuje na drvo vjere; vjere koja dotiče konkretan odnos Boga i čovjeka koji nije zasnovan na apstraktnim zaključcima. Mogući razlog zbog kojih se više saduceji ne usuđuju postavljati pitanje krije se u njihovom strahu da se ne naruši njihov društveni ugled i naučavanje koji im je, čini se, ipak bio važniji od Isusova odgovora.

Iako možda nije primarna tema ovog evanđeoskog odlomka, ali nekako se mogu prepoznati konture jedne lijepe osobine, a to je strpljivost. Osobina koja je posebno važna u našem duhovnom životu, jer nas upravo ona čuva od površnih i apstraktnih zaključaka i mišljenja. Kada smo strpljivi tada lakše, bez pretjeranih emocionalnih reakcija, možemo ispravno razumjeti i prihvatiti različite okolnosti s kojima se suočavamo na životnom putu. Strpljivost nas spašava od toga da i sami postanemo sitničavi, jer nam ona pomaže da razlučimo ono što je stvarno bitno u odnosu na mnoge sporedne stvari. Važno je biti strpljiv, jer je i naš Bog strpljiv. Strpljiv je s nama, našim padovima i usponima, našim ponekad smiješnim i djetinjastim ponašanjima. Kao da smo krivo razumjeli što znači biti Dijete Božje. Stoga, poradimo na tome da budemo strpljiviji, u odnosu s Bogom jer On je živi Bog, Bog neizmjerne ljubavi i blizine prema nama ljudima. Ali poradimo i na tome da tu strpljivost imamo i prema bližnjima, pa i prema sitničavima, bilo u našem obiteljskom, prijateljskom ili radnom okruženju.

Preč. Janko Lulić. Kancelar Sisačke biskupije.