SVAKODNEVNO U 7:30 Posredujmo Božju ljubav drugima

ČITANJA:

Mudr 18,14-16; 19,6-9;

Ps 105,2-3.36-37.42-43;

Lk 18,1-8

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me!’«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Matko Filipović, duhovnik u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu:

U današnjem evanđelju pred nas se stavlja lik sudca – osobe koja je pozvana biti službenik istine, služitelj pravednosti. Podsjetimo se kako je pravednost dati svakome ono što mu pripada; spomenuti sudac pozvan je dati udovici koja stoji pred njim ono što joj pripada, pravo na istinu, na obranu. Udovica je žena koja nema muža, a u ono vrijeme je udovica u jednoj od najnezavidnijih pozicija u društvu, nalazi se na samom rubu društva i egzistencije. Svako pravo žene onoga vremena proizlazilo je iz muškarca, stoga ona koja nema muža osuđena je na samu sebe, bez prava, bez egzistencije, ostavljena i zaboravljena. Nakon njezinih molbi sudac se ipak odlučuje uslišati ju, no ne zato jer je motiviran pravednošću već iz vlastite ugode. Njezini zahtjevi prouzrokuju nelagodu i udarac su na ugodu njegova života, stoga joj odlučuje pomoći. Isus ga naziva nepravednim, upravo zato što nije onoj koja mu je bližnja dao ono što joj pripada, a to je pravo na obranu.

U toj poruci se skriva poruka i za naš život – pozvani smo biti pravedni suci, oni koji drugima daju ono što im pripada; ponekad je to ohrabrenje i utjeha, a ponekad samo topla riječ i suosjećanje. Bog u svijetu djeluje preko nas; mi smo Božje ruke i Božje usne u ovome svijetu, on je onaj koji za druge brine služeći se nama samima; zato je i naša zadaća posredovati Božju ljubav drugima, koliko god nam se to katkada činilo mučnim neugodnim. Spominjani sudac i njegovo djelovanje stoji nasuprot Božjem djelovanju, a mi smo ta udovica koja vapi potrebna pomoći; Gospodin nas ohrabruje koristeći se ovim evanđeoskim prizorom nastojeći u nas usaditi svijest kako naši vapaji njemu nisu strani te da će žurno pohitati u obranu onima koje ljubi te da neće oklijevati da nas spasi. Nasuprot sudcu koji „zadugo“ odgađa pružiti pomoć, Gospodin „žurno ustaje“ na našu obranu, a to je i ujedno razlog naše nade.