NEDJELJOM U 16:30 Ljubav prema Bogu iznad svega!

Čitanja:

Jr 38,4-6.8-10;

Ps 40,2-4.18;

Heb 12,1-4;

Lk 12,49-53

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!
Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«
Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Marko Trogrlić:

Isusove riječi mogu nam možda na prvi mah unijeti nemir i čuđenje uzrokovane oštrinom i jasnom odrješitošću: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje…” Riječi koje će, možda, mnogi od nas teško spojiti s izričajima Isusa mirotvorca, Isusa puna blagosti, Isusa koji naviješta ljubav, koji sabire i okuplja… No, Gospodin uvijek govori jasno. Njegove su riječi uvijek spasonosne i istinite. One nikada ne podilaze našim ušima često naviknutima na nejasan, dvosmislen i ne zahtjevan govor. I baš nam je to – jasan i zahtjevan govor – i potrebno, i spasonosno, i ljekovito.

Prvo što Gospodin nama danas i kršćanima svih vremena poručuje jest da kao njegovi učenici, nadahnuti i vođeni Evanđeljem, ne možemo očekivati da smo uvijek i od svih prihvaćeni; da nas uvijek i u svemu ovaj svijet prihvaća i da ćemo proći netaknuto i bez zamjeranja. To bi bila iluzija. To bi bilo nerealno, a i neprihvatljivo. Nije najvažnije, kako nam se često sugerira, ne ulaziti u sukob i raspravu, skloniti se s vjetrometine tako da nas svijet ne proglasi netolerantnima i zaostalima, biti sa svima u miru, pod svaku cijenu. To je, kada su evanđeoski principi u pitanju, nemoguće i neprihvatljivo. Gospodin nam stoga jasno poručuje: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.” To je uvijek sudbina istine. Ona je ili velikodušno prihvaćena i branjena, ili odbijena i pobijana. To je onda uvijek i sudbina i svih onih koji su na strani istine. Drukčije niti ne može biti. Ako je to bila Isusova sudbina, ni mi ne bismo smjeli htjeti imati bolju; ne bismo smjeli htjeti pod svaku cijenu kroz svoj život prolaziti bez teškoća i neprijateljstava, napose onda kada su evanđeoska načela posrijedi.

Drugo što nam Gospodin danas poručuje jest da slijediti Krista doista često znači i trpjeti neshvaćanja, nerazumijevanja, pa i odbacivanja naših najbližih: obitelji, prijatelja, kolega, znanaca… Isus na to također upozorava kad veli: „Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” Ne radi se nipošto o poticanju podjela. Gospodin nikada tako ne postupa. On nikada ne dijeli niti potiče na podjelu.

Podjele među najbližima koje Gospodin spominje podsjećaju nas na proročanstvo proroka Miheja te njegovo ispunjenje: „Sin ogorči oca, kći ustane protiv svoje majke, snaha protiv svekrve: mužu su neprijatelji oni iz njegove vlastite kuće. Ali gledat ću u Gospodina, čekat ću na Boga, svog Spasitelja; moj će me Bog slušati” (Mih 7,6-7).

Radi se o stavljanju ljubavi prema Bogu na prvo mjesto, povrh svega. A to itekako znade izazvati i podjelu, i odbacivanje. Kršćanski poziv zahtjevan je poziv i on utječe na čitav čovjekov život, uključuje sve naše odnose, od onih obiteljskih pa nadalje… Živjeti ga dosljedno i vjerodostojno nužno sa sobom nosi žrtvu. Zahtijeva spremnost na trpljenje, nerazumijevanje, pa i najrazličitije načine progonstva i odbacivanja… A to znači prihvatiti križ iz ljubavi prema Kristu. Kakvo bi to kršćanstvo uopće bilo bez križa? Kršćanstvo bez križa nije ono kojemu nas Krist podučava. On, koji je cijeli svoj zemaljski život pred svojim očima imao krštenje krvlju kroz koje mu je valjalo proći – „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!” – to isto i nama poručuje. Od nas kao njegovih učenika to isto očekuje.

Konačno, treće što nam Gospodin poručuje jest da je on došao na ovu zemlju da baci oganj: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!” Svaki oganj grije i pročišćava. Ali i svijetli. Isusov oganj jest Božji oganj. Oganj Božje ljubavi. Isusovi učenici pozvani su otvarati svoj život tomu božanskom ognju koji Duh Isusov, Duh Oca i Sina, pali i uzdržava u našim životima da bismo zaista bili sposobni oduprijeti se sklapanju pogrešnih kompromisa, biranju linija manjega otpora, napasti da odustanemo od plivanja protiv struje ovoga svijeta s njegovim moćnim mehanizmima koji tako snažno zapljuskuju i naše osobne živote i javno mnijenje, a suprotni su Kristovu nauku. Taj božanski oganj kadar je, u našim svakodnevnim borbama da ustrajemo na putu Evanđelja, grijati nas onom toplinom koja rađa pravim životom, istinski sretnim i ispunjenim smislom. Taj je oganj kadar pročišćavati nas od svega onoga što u našemu životu može djelovati pogubno i na uštrb Kristove istine o Bogu i čovjeku. Konačno, taj oganj jedini daje ono istinsko svjetlo koje nam pomaže da na našemu životnom putu ispravno razlučujemo znakove vremena onako kako to Gospodin od nas očekuje, i postupamo potpuno vjerni Evanđelju i njegovim zahtjevima. Da tako nikada ne skrenemo s pravoga puta, nego da postojano trčimo u borbu koja je pred nama, s pogledom uprtim u Isusa, početnika i dovršitelja naše vjere. (…) da – premoreni – ne klonemo duhom (Usp. Heb. Heb 12,1-4). Amen.