SVAKODNEVNO U 7:30 Pronaći mir u Bogu znači živjeti s njime

ČITANJA:

Izl 34,29-35;

Ps 99,5-7.9;

Mt 13,44-46

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.«

»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.«

Riječ Božju tumači o. Vladimir Sedlak:

U nizu prispodoba o Kraljevstvu Božjem ova govori o njegovoj neizmjernoj dragocjenosti.

S jedne strane Isusu je važno kako bi njegovi slušatelji, mnoštvo koje ga je okruživalo, percipiralo dragocjenost te Božje stvarnosti, koja je već sada ovdje među nama. Kraljevstvo Božje se izgrađuje, ono raste poput ukvasanog tijesta, i iz maloga sjemena poput gorušice postaje vrlo uočljivo.

S druge pak strane, ono je i dalje za široke mase nekako neodređeno. Isus govori kako još uvijek nije došao njegov čas. Neki su to povezali s tajnim pokretima koji pripremaju prevrat u društvu, promjenu vlasti, Isusa propituju kada će se to dogoditi. Kraljevstvo Božje nije nešto što konkurira Rimskom imperiju, Isus neće promijeniti trenutnu židovsku vlast, uništiti svaku korupciju i nepravdu njegova vremena. Brojni odustaju, napuštaju ga, odlaze. Isus pita i apostole, kanite li i vi otići?

U čemu je dragocjenost Kraljevstva Božjeg? I poljodjelac i trgovac, čitamo u evanđelju učinit će sve kako bi došli do njega. Prvi bi prodao svu svoju imovinu kako bi kupio polje u kojem se ovo blago nalazi. Drugi bi također prodao sve svoje za predragocjeni biser s kojim Isus uspoređuje dragocjenost Božjega kraljevstva. Obojica su svjesni njegove neprocjenjive vrijednosti koju bi htjeli pridobiti za sebe. To je vrlo dragocjena datost, koja nije na prodaju, ali vrijedi kako bi za nju bilo sve prodano. Nju se čuva u skrovitosti kao krhku i delikatnu stvar, vrijednu svake ljudske pažnje.

Sveti Augustin veli: „Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi, o Bože“. Taj nemir srca s kojim čovjek traga za odgovorima za vlastiti život, jest dar vjere po kojoj u Bogu pronalazimo svoj smiraj. To je ta neprocjenjiva vrijednost koja nadopunjuje svaku našu nedostatnost. Ima li što većeg od pronalaženja vlastitog mira u Bogu. Pronaći mir u njemu, znači živjeti s njime. Apostol Pavao Galaćanima kaže: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“ Kraljevstvo je stvarnost koja živi u nama i kroz nas Kristove učenike. Ona nije ovozemaljska struktura, pandan državama, političkim sustavima, korporacijama. Pa ipak u sebi nosi vrijednosti koje ako se iskreno žive dovode do promjena i u našem ovozemaljskom životu.

Put do tih promjena nije nikada rat, sila, svađa, bunt. Poput šapta laganog lahora: Bog je tu. Njegov glas živi u meni, i živi u tebi brate i sestro, trsimo se i nastojmo živjeti kao djeca svjetla. Za tu dragocjenost i zalog vječnoga spasenja spremni smo podrediti sve drugo u vlastitom životu. Upravo o takvoj nam dragocjenosti u današnjem evanđelju govori Krist.

Sveti je Franjo u prvi mah na riječi: „Franjo, moja se Crkva ruši“ mislio kako treba uložiti svoje resurse i trud te obnoviti crkvicu koju danas nazivamo Porcijunkulom, ali kada je nju obnovio, glas je i dalje ponavljao isto. Tada Franjo sve svoje što ima ulaže, no ne više zarad obnove materijalnoga. Tražeći dragocjenost Božjega Kraljevstva i sam je postao neprocjenjivi dar: biti kontraforom – potpornim stupom duhovne obnove Crkve onoga vremena.