SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Marko Domiter: Kristova prisutnost mijenja, obnavlja i ozdravlja
Foto: Cathopic
Foto: Cathopic
ČITANJA:
1Kor 3,1-9;
Ps 33,12-15.20-21;
Lk 4,38-44
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.
O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.
Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.
Riječ Božju tumači vlč. Marko Domiter:
„Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih.“ (Lk 4, 42) Isus polako napušta Kafarnaum i kreće u druge gradove navješćivati radosnu vijest o Božjem kraljevstvu. Dragocjen je Isusov dolazak za stanovnike Kafarnauma: za Šimunovu punicu, mnoge bolesne i opsjednute – zapravo, za čitav grad. Ne žele da Isus ode jer je donio radost, blagoslov i spasenje. Kamo god dolazi, pustinja postaje oaza; gdje je vladao očaj, rađa se nada; „gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5, 20).
Zastanimo nad ozdravljenjem Šimunove punice. Njezino ozdravljenje događa se u kući – mjestu intime, topline i zajedništva. Ona ne traži pomoć od Isusa, nego se za nju zauzimaju drugi. I nakon što se nadvio nad nju i zaprijetio ognjici, ona je pusti (usp. Lk 4, 39). A punica ustade i stade služiti im.
Kuća je slika Crkve – Isusove zajednice. Isusa možemo susresti u zajednicama gdje se njeguje bratska ljubav, gdje se živi za druge, gdje nema sebičnosti, već se njeguje sebedarje. Naše su obitelji, župe, pokreti i zajednice prave Crkve ukoliko prihvaćaju Isusovu ljubav, na njoj grade zajedništvo i otvaraju se drugima – žednima ljubavi. Plod dobrih zajednica je djelotvorna Kristova prisutnost koja mijenja, obnavlja i ozdravlja njezine članove. U takvim se zajednicama živi evanđelje i životi pojedinaca se mijenjaju. Ozdravljena punica vraća se služenju, poniznoj ljubavi na korist drugih.
Isus mijenja živote ljudi – donosi mir, daje slobodu, iscjeljuje srca, osposobljava za služenje. Isus to isto čini i danas.
Vjerujem da mnogi imate iskustvo da vas je Isus dotaknuo – u tišini molitve, po gestama braće i sestara, po župnikovoj propovijedi, na hodočašću, u nekom svetištu, u zajedništvu Crkve, po nošenju vlastitoga ili tuđeg križa, možda čudesnim ozdravljenjem ili obraćenjem – na neki svoj način; nama katkad neobičan, Njemu redovit. U tom iskustvu poželjeli ste: kada bi ovaj trenutak zauvijek potrajao, kada bi ova sveta misa mogla vječno trajati, kako bi bilo lijepo uvijek biti u zanosu i milini Njegove prisutnosti. Takvi susreti s Isusom, koje dublje pohranjujemo u sjećanje srca, jednostavno su dar i mogu nam biti svjetiljke u tamnim noćima, u nesnalaženjima i izgubljenim sigurnostima zemaljskog života.
„Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih.“ (Lk 4, 42) Prije svoje muke i smrti, u dvorani posljednje večere Isus govori svojim učenicima: „Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.“ Isus je tu – poslao je Duha Branitelja po kojemu je trajno u svojoj Crkvi. Kuca na vrata srca, prilazi kao stranac na putu, traži nas kad se izgubimo. I dalje se drži obećanja: „Neću vas ostaviti siročad; doći ću k vama“ (Iv 14, 18). „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20).