SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Mislav Lukačević: Poniznost rađa radošću i čašću koja ne posramljuje savjest!

ČITANJA:

Sir 3,17-18.20.28-29;

Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11;

Heb 12,18-19.22-24a;

Lk 14,1.7-14

Tekst evanđelja:

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:

»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Riječ Božju tumači fra Mislav Lukačević:

Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, mir vam i dobro. Uvijek kada slušam ili čitam ovaj odlomak novoga zavjeta, nasmijem se. Naime, kada sam bio dijete, a i dosta mlađi, nisam čitao Bibliju, nego bi kao većina, nekad nešto čuo na svetoj misi. Tako i ovaj odlomak. Uvijek bi s tatom, a kasnije i sam stao na kraju crkve, tj. pri dnu, misleći ja sam među zadnjima. Ne bih htio biti skroz naprijed, oni će biti zadnji a ja prvi. Čak i kada sam ministrirao, mislio sam da se to ne odnosi na mene kada ministriram. Naravno da je ovo dječje razmišljanje, ali ima u njemu nešto i istine.

Mi i u crkvi znamo birati mjesta gdje da sjednemo, nekada volimo sjesti gdje će nas vidjeti, a nekada opet baš tamo gdje nas neće vidjeti. Nekada nas vodi neka nutarnja taština. Ispričat ću što mi se nedavno dogodilo, gdje sam sam sebe uhvatio u lošoj želji. Bila je priprema za svetu misu u sakristiji, počeli su dolaziti razni svećenici. U jednom trenutku je župnik pitao tko će sjediti do biskupa. Trebam četiri svećenika. Meni nije bilo na kraju pameti da išta pitam, išta tražim, niti da razmišljam. Odjednom se u meni stvorila želja da budem blizu, ali sa željom da me se vidi. Onda sam razmišljao da se javim, da se provučem da me vidi. Nisam bio blizu, bio sam normalno kako je i trebalo biti, negdje sa strane u miru slavio misu, i bio sam sretan što sam „zadnji“. Zašto ovo govorim? Nisam dovoljno bdio nad sobom, i skoro sam postao čovjek koji se gura na neko mjesto.

U ovoj Isusovoj prispodobi nije bitan red kojim su sjeli, ili kojim se sjedi, nego ono što se krije u čovjeku. Zašto se uzvanici guraju i zauzimaju prva mjesta? Da budu viđeni, priznati, istaknuti a ispod toga se krije grijeh oholosti, taštine, sebeljublja, omalovažavanja drugoga. Naizgled tako banalna stvar, a unutar cijela lepeza nereda.

Zato im Isus govori, a i nama. Bdij nad sobom. Bdij nad svojim nutarnjim nakanama, koji te duh vodi? Ako nije Božji onda se zna čiji je, tvoj pomiješan sa zlim duhom. Daj Bože da u takvoj situaciji, u takvim trenutcima budeš ponižen, da ti kažu ustupi mjesto. Budi sretan, jer imaš priliku shvatiti grijeh kroz poniženje, tada se raduj u sebi, jer otac – Bog opominje sina koga odgaja. Puno gore bi za tebe i mene bilo kada ne bih bio ponižen, onda bi ovaj grijeh, koji je za sada malen, pustio u meni korijen i zahvatio dušu.

Shvati, ako se želiš uzvisiti, pa ipak budeš ponižen, uzmi to kao blagoslov, kao dar, jer ti se daje prilika da rasteš, da drugi pita, da ne tražiš svoju čast nego da ideš sjesti mirna srca, pa ćeš doživjeti radost „slučajnog“ poziva naviše. Tvoja i moja poniznost će roditi radošću i čašću koja ne posramljuje savjest.

Fra Mislav Lukačević, župni vikar u župi sv. Josipa Radnika, Vukovar – Borovo naselje.