SVAKODNEVNU U 7:30 Fra Fran Ćorić: Dopustimo se poučiti vještini bivanja ljudima

ČITANJA:

1Pt 1,3-9;

Ps 111,1-2.5-6.9 i 10c;

Mk 10,17-27

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju, dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš:

Ne ubij!

Ne čini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno!

Ne otmi!

Poštuj oca svoga i majku!«

On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje: idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.

Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«

Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«

Riječ Božju tumači fra Fran Ćorić:

Draga braćo i sestre, hvaljen Isus i Marija!

Današnjim evanđeoskim ulomkom možemo promotriti nekoliko situacija te iz njih izvući pouku za naš svakodnevni život. Prva stvar s kojom se možemo susresti sadržana je u samom početku izvještaja. Naime, promatramo Isusa kako polazi na put. A svi smo upoznati sa činjenicom cilja njegova puta. Jeruzalemski žrtvenik Golgote te zora uskrsnuća. No, ostavimo to sada po strani. Samim prizorom Isusa koji je na putu može nam posvjedočiti da Gospodin prije svega ne oklijeva koračati dalje. Unatoč svemu. Nastavlja putovanje zajedno sa svojim učenicima koji ni po čemu nisu savršeni.

Ova rečenica nam progovara različite smjernice naših putova. Prva stvar, koju smo već spomenuli je ta da Gospodin napreduje. Nikada se ne zadržava na jednom mjestu. Možemo reći da izlazi iz vlastite zone ugode. Ne dopušta da ga mjesto ili ljudi, ma koliko mu god ugodno bilo boraviti negdje, sputavaju u ostvarenju njegova plana. Ne dozvoljava da se uljulja u rutinu svakodnevice, nego uvijek traži nešto novo.

Druga stvar, koja je od izrazite važnosti jest da ne putuje sam. To nas sokoli da je Bog prisutan u zajednici. Koliko smo puta mogli imati iskustvo manjkavosti nas samih unutar naših zajednica, bile one obiteljske, župne, školske i tko zna kakve još god. Ali nas to ni po čemu ne priječi da i mi nastavimo hodočastiti dalje. Nigdje nam se ne postavlja zabrana da možemo na mjestima i s ljudima s kojima dijelimo ovozemaljski put biti oni koji će donositi svjetlo. U konačnici, da možemo biti slika Krista, bez obzira na naše nesavršenosti. Sami primjer toga su nam apostoli koji su nakon Gospodinova uzašašća u svojim okolinama bili ti koji su usmjeravali druge.

Treća scena koja upada u oči jest susret Isusa sa čovjekom koji od njega ište odgovor na svoja egzistencijalna traženja. Da se uočiti sveti nemir kojeg posjeduje. A zanimljivo da je upravo ovdje susreo onoga za kojeg se veli da je mir naš. Lijepo je uočiti da Isus ovdje nije čovjek od pravila. Iako je na putu, dozvoljava susret. Možemo reći da dopušta prekid svoje prvotne namjere. Nije zatvoren za iznenađenje. Samim time, nije stavio zid između Boga i čovjeka. Spreman je mirno saslušati i dati odgovor na čežnje drugih. Nije mu ni strano staviti sebe u stav čuđenja nad tuđim nelogičnostima. Jedno drugo mjesto nam svjedoči da mu nije strano pokazati svoje emocije, gdje će na primjer zaplakati nad Jeruzalemom.

Sve u svemu, kao da nas ovaj evanđeoski ulomak želi bolje poučiti vještini bivanja ljudima. A ako se ponekad i susretnemo sa upitnikom iznad glave te se nađemo u stanju krajnje neodlučnosti, posljednji redak nam može poslužiti kao slamka spasa: „Ljudima je nemoguće, a ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“

Fra Fran Ćorić, bogoslov Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM