SVAKODNEVNO U 7:30 S. Marija Ivana Dolinar: Je li naše djelovanje u skladu s govorom?

ČITANJA:

Sef 3, 1-2.9-13

Ps 34(33), 2-3. 6-7. 17-18. 19 i 23

Mt 21, 28-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama naroda: »A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: »Sinko, hajde danas na posao u vinograd!« On odgovori: »Neću!« No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugome pa mu reče isto tako. A on odgovori: »Evo me, gospodaru!« i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu? Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti, i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomislite da mu povjerujete.«

Riječ Božju tumači s. Marija Ivana Dolinar, OSC:

Od oba se sina zahtjeva da idu raditi u očev vinograd. Prvi se najprije opire, ali promislivši odlučuje se za bolje i ide na posao. Drugi automatski govori da je spreman, ali ipak ne ide. Ovdje se raskrinkava suprotnost između govorenja i djelovanja. Radi se o ‘vršenju volje očeve!’. Nisu tu odlučujuće riječi nego čini. Premda se prvi sin najprije usprotivio, ipak je ispunio želju svoga oca. To Isusu moraju priznati i neprijatelji.

U slici zemaljskog oca pojavljuje se slika Oca nebeskoga. Bog poziva ljude u službu. Traži da se njegova volja uistinu izvrši, od čega ne oslobađa prihvaćanje samo jezikom: neće u kraljevstvo ući svaki koji govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima. Isus je sve nas preko farizeja upozorio o raskoraku između govorenja i činjenja: „…ali se nemojte ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.“ U tome je najveća opasnost za patvoreno služenje Bogu i ljudima.

Na to će im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvu Božjem! Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.“

Svi su čuli isti poziv na obraćenje i pokazan im je put istinske pravednosti. Farizeji i pismoznanci su ga odbacili. Carinici i grješnici pitali su: „Što nam je činiti? Što trebamo činiti?“ I mijenjali su svoj život. Farizeji su to vidjeli, čuli su zov, ali to nisu prepoznali kao znak za sebe. Nisu shvatili da je upravo njima upravljen poziv na obraćenje.

Ivan i Isus nisu naučavali dva različita puta, nego isti put. U djelovanju Krstitelja i Isusa opravdala se ista božanska mudrost. Tko ne vjeruje Ivanu, neće vjerovati ni Mesiji. Tko na sebe nije uzeo njegovo krštenje kao potvrdu svoje želje za obraćenjem, taj neće htjeti primiti ni kršenje Isusovo. Za njega je zatvoren ulaz u Božje kraljevstvo, jer nije išao putem pravednosti. Naime, postoji samo taj jedan put, pored kojeg ni jedan drugi ne vodi k cilju.

Često se zateknemo u tome da prolazimo samo jedan dio toga puta ili pak da skrećemo na pokrajnje putove. Ne možemo prihvatiti poruku ljubavi, a odbijati poruku patnje. Ne možemo veličati ljubav prema neprijatelju kao put prave ljudskosti, a previdjeti neprijateljstvo prema Sotoni i svemu zlu koje od njega potječe. Ne možemo propustiti opredijeliti se, što se često događa zbog našeg mlakog života, jer nam nedostaje dovoljno svjetla i jakosti. Takvim životom nismo svjedoci svojim bližnjima i ne osvajamo kraljevstvo Božje, jer njega grabe samo siloviti, tj. oni koji hode u svjetlosti, kojima je Spasitelj, kojega iščekujemo, postao put, istina i život.

S. Marija Ivana Dolinar, poglavarica samostana klarisa u Zagrebu