SVAKODNEVNO U 7:30 S. Marija Dijana Mlinarić: Isus konstantno prolazi kroz našu svakodnevicu

ČITANJA:

Po izboru iz Prigodnih i zavjetnih čitanja (str. 179.-189.):

Kol 3, 12-17;

Ps 145, 2-11;

Lk 17, 11-19

Tekst evanđelja:

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Božju tumači s. Marija Dijana Mlinarić, Karmelićanka Božanskog Srca Isusova:

U Evanđelju smo čuli kako je Isus na putu. On je pravi „Putnik“ i neumorni hodočasnik. On je prvi došao k nama kako bi ispunio Očev plan spasenja. On poznaje svaki mogući čovjekov put, njemu ništa nije skriveno. Stoga nas On i danas poziva da krenemo na put, da izađemo iz svojih ustajalosti, nesigurnosti i komotnosti kako bismo na kraju i mi, skupa s njime, mogli otići iz ovoga svijeta u Nebo. Na putu prema Jeruzalemu Isusu ništa ne promiče, On želi posjetiti svaki kraj, svako mjesto, sve dotaknuti Svojim milosrđem. To je putovanje ujedno i simbol Isusovog konstantnog prolaska kroz našu svakodnevicu.

Riječ Božja kaže kako Isus ulazi u neko selo. To selo nema imena, jer predstavlja život baš svake zajednice i svakoga pojedinačno. Danas su to naša sela, gradovi, naše zajednice, mi, ti, ja. I na samom ulazu u selo On odmah susreće one koji su isključeni iz života zajednice, omalovaženi, prezreni i potpuno odbačeni – gubavce. Isus odmah uslišava njihove molitve, ganuli su Ga iskreni vapaji njihova srca. Nakon tog Isus ih poziva da odu u grad, i u hram koji je samo srce Jeruzalema i da se pokažu svećenicima. Čim su oni krenuli put Jeruzalema, postali su novi ljudi, očistili su se od svoje bolesti. I to je bio za njih događaj od velikog značenja jer u ono vrijeme osoba koja je imala gubu nije bila samo bolesna nego i odbačena od strane društva. To je osoba koja je bila jako ranjena, koju boli. Osoba koja nije smjela govoriti, a skoro čak niti disati u prisutnosti drugih, »čistih«. Onda samo možemo pretpostavljati što je značilo to ozdravljenje od gube.

No, Isus ne ostaje samo na gubi kao bolesti. Isus nas uvijek gleda i liječi cjelovito. Samo je pitanje koliko mi to vidimo i prihvaćamo. U ovom tekstu vidimo kako se od njih deset samo jedan vratio…samo je jedan istinski zahvalan. I još je to osoba od koje bi se to najmanje očekivalo – jedan tuđinac, samarijanac. Upravo u toj zahvalnosti vidimo kako je samarijanac ne samo izliječen od gube nego i duboko dotaknut i preobražen u svojoj nutrini.

Zahvalnost je vrlo bitna stvar u našem životu. Zahvalnost je temeljni stav kojim gradimo naš odnos prema Bogu, odnosno način na koji se otvaramo Božjem djelovanju. Naime, Božja milost u čovjeku nastanjuje se na dva načina. Prvi je kod čovjeka grešnika. Nakon obraćenja, nakon ispovijedi, sve prostore grijeha nadomješta i ispunjava Božja milost. Što je dakle bio veći grijeh, to nadmoćnije i snažnije u čovjeku prevlada i djeluje Božja snaga i milost. Drugi način je u čovjeka vjernika koji možda nije iskusio velikih grijeha. U njemu se prostor za Božju milost i Božju prisutnost „izdubljuje“ zahvalnošću. Naime, što je zahvalnost veća i dublja, toliko je veća, dublja i prisutnija Božja milost u čovjeku. Zapitajmo se i mi danas – Koja je moja “guba”?

Jesam li više usredotočen na ono što želim/što mi nedostaje ili na to koliko mi je darovano u životu? Jesam li zahvalan u odnosu prema Bogu, prema drugima i znam li izreći zahvalnost?

s. Marija Dijana Mlinarić, Karmelićanka Božanskog Srca Isusova