SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Rafael Mikec: U teškim životnim trenucima imamo najjače iskustvo Božje blizine i Božje moći

ČITANJA:

Dn 12, 1-3;

Ps 16, 5.8-11;

Heb 10, 11-14.18;

Mk 13, 24-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.

A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«

Riječ Božju tumači vlč. Rafael Mikec:

Hvaljen Isus i Marija!

Već smo se jako približili samom kraju liturgijske godine i u skladu s time Crkva nam preko misnih biblijskih čitanja daje razmišljati o kraju vremena, o našoj smrtnosti i prolaznosti.

Evanđeoski ulomak odiše apokaliptičkim slikama. „Sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.“ Kad sunce pomrča tada više ne znamo koje je doba dana, je li jutro, podne ili večer. Kad vidimo sunce tada znamo da je dan, a kad vidimo mjesec, znamo da je noć. Prema zvijezdama se orijentiramo i određujemo smjer kretanja. Očito nam Isus ovdje govori o trenucima, o situacijama u životu kada vrijeme postaje nevažno, kad nam naš položaj, bilo geografski, bilo društveni više nije bitan. To su trenuci kada vrlo dobro znamo razlikovati važno od nevažnoga i kada sve ono što nije zaista važno postaje totalno nebitno. To su trenuci kada više nema vremena, trenutak rastanka, iskustvo krhkosti, smrtnosti i prolaznosti, naše osobne ili nama dragih ljudi. Tada ćemo, u tim okolnostima, kaže Isus, ugledati Sina čovječjega s velikom moći i slavom. I zaista je tako, najčešće upravo u teškim trenucima, u tjeskobi, u boli, u strahu, imamo najjače iskustvo Božje blizine i Božje moći.

Isus kaže: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ Riječ je sredstvo komuniciranja, uspostavljanja odnosa s drugima. Sve će proći i uminuti, sve je prolazno, na kraju ništa neće ostati, samo Božja Riječ, odnos s Bogom. To je ono što ostaje pa samim time i ono što je važno, u što vrijedi ulagati.

Zanimljiva je zadnja rečenica evanđelja. „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Vjerujem da nas iznenađuje Isusova izjava da čak niti Sin ne zna dana ni časa. Isus otvoreno izjavljuje da ne zna kada će doći taj trenutak, ali vidimo da on s time nema problema, nego da to nama stvara problem, da smo mi ti kojima to nepoznavanje trenutka stvara nemir. Isus to potpuno mirno prihvaća i to živi. Gdje se skriva ta razlika? Mirno prepustiti svoj život nekome drugome i ne strepiti nad svojom budućnošću, može samo netko tko ima bezuvjetno pouzdanje i povjerenje u toga drugoga. Rekli bismo, to može samo sin prema ocu. Naš temeljni problem jest taj da još uvijek nismo upoznali Boga koji je Otac. Izgleda da smo još uvijek u nekom najamničkom odnosu prema Bogu.

Možda je baš ovo vrijeme neizvjesnosti u kojem živimo dar od Boga, prilika, da se odvažimo predati svoj život u Njegove ruke, da upoznamo Božje očinstvo i postanemo njegova djeca.

vlč. Rafael Mikec, župnik župe svetog Bartola u Kamenici