SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Rafael Mikec: Dovoljni su mali bljeskovi povjerenja u Boga da se događaju predivne stvari

ČITANJA:

Mudr 1,1-7;

Ps 139,1-10:

Lk 17,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!«

»Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.«

Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«

Riječ Božju tumači vlč. Rafael Mikec:

Hvaljen Isus i Marija!

U današnjem evanđelju Isus se obraća svojim učenicima i govori im o sablazni. Sablazniti znači izazvati pad, biti povodom nečijeg posrtaja. Sasvim konkretno, sablazan je zamka koja se postavlja na put svom neprijatelju da ga obori. Isus kaže kako nije moguće da sablazni ne dođu, odnosno, uvijek će biti onih koji posrću i padaju, ili pak ako to protumačimo u odnosu na naš osobni život, i mi ćemo u životu posrtati i padati, ali to Isusu ne predstavlja problem. Isus kaže: „No jao onome po kom dolaze [sablazni]; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!“ Slika mlinskoga kamena oko vrata izaziva trnce u tijelu. Tim snažnim izrazom Isus nam pokazuje koliko je njemu zajedništvo važno. On ništa ne pretpostavlja zajedništvu. Vidimo da ono što je Isusu važno jest to da mi ne budemo povod nečijem padu i posrtaju, da mi ne budemo ti koji postavljamo zamku drugome, da ne budemo uzrok napuštanju kršćanskog puta svojoj braći i sestrama. On inzistira da se miče sve ono što prijeti zajedništvu učenika, ali i što prijeti našem osobnom unutarnjem skladu. Zato kaže vrlo brižno: „Čuvajte se!“. Međusobno bdijte jedni nad drugima, brinite jedni za druge, nemojte se boriti jedni protiv drugih, nego jedni za druge.

Kako je Isus već rekao, nemoguće je da u zajednici uvijek sve idealno funkcionira, bilo da se radi o obitelji, braku, kolegama na poslu, u školi, prije ili poslije doći će do nekakvih problema, nerazumijevanja, ali on nam daje recept kako unatoč tome sačuvati zajedništvo, ljepotu života. Isus nam daje lijek opraštanja. Ako želimo slijediti Isusovu riječ i uvijek iznova biti strpljivi prema svojem bratu ili sestri koji su nas povrijedili, potrebno je da se prije svega sjetimo kako je nama već bilo oprošteno, kako je Bog prema nama bezgranično strpljiv i pun razumijevanja. Odnosno, tek ako prepoznajem, prihvaćam i priznajem svoje padove i dopuštam da mi Bog iskaže svoje milosrđe, u mojem srcu se rađa isto to milosrđe prema svojem bratu, sestri. Iskustvo da je Bog onaj koji je prvi prema meni strpljiv, i uvijek sve oprašta, otvara u meni zahvalnost iz koje proizlazi želja da i ja činim isto tako.

Slušajući ove Isusove riječi apostoli, izgleda, shvaćaju da je ovo što Isus govori preveliko za njih, uviđaju da ih ovakav život nadilazi i zato mole Gospodina da im umnoži vjeru. Isus im odgovara tumačeći kako vjera nije posjed koji bi se trebao množiti, nego odnos. Ne radi se o kvantiteti, količini, nego o kvaliteti, o predanju. Dovoljni su mali bljeskovi, zrna gorušice povjerenja u Boga koji je ljubav i milosrđe da se događaju predivne stvari, da se mijenjaju ljudski životi.

vlč. Rafael Mikec, župnik župe svetog Bartola u Kamenici