SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Matej Petrić: Spoznaj što Bog misli o tebi
Foto: Cathopic
Foto: Cathopic
ČITANJA:
vl.: Ef 4,1-7.11-13;
Ps 19,2-5;
Mt 9,9-13
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Riječ Božju tumači vlč. Matej Petrić:
Drage sestre, draga braćo, slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Hvaljen Isus i Marija! Razmatrati poziv svetoga Mateja, čiji blagdan Crkva danas slavi, duhovna je pustolovina u kojoj možemo otkrivati tajnu Božjega izabranja. Slobodno se pitamo po čemu Bog nekoga poziva u svoju službu? Što to određeni izabranik nosi u sebi a da je to toliko privlačno Bogu? Što vidi, primjerice, u klonulom starcu Abrahamu, u mucavcu Mojsiju, u nestalnom izraelskom narodu, u nezrelom Davidu, u zbunjenom dječaku Samuelu, u uvijek tjeskobnom i jadikujućem Jeremiji, ili pak u svakom pojedinom apostolu? Po čemu zapravo otajstvo Božjega poziva nama ljudima ostaje nejasno i nedokučivo? Zašto mi ne uspijevamo razabrati što je to duboko u srcu svakoga od nas, što nas toliko pred Bogom određuje… Čovjek doduše ne uspijeva proniknuti čovjeka, Krist da… Kako to?
Da bismo odgovorili na to pitanje, najbolje je da pogledamo perspektivu događaja onoga koji je ovdje iskusio poziv. Apostol Matej, dok nas izvještava o svom susretu s Gospodinom, pred sobom ima dva doživljaja njega samoga – jedan doživljaj je onaj Isusov, a drugi onaj farizejâ. Kako ih razlikuje? On kaže „Isus ugleda“, a za farizeje „vidjevši to“. Kako zanimljiva glagolska razlika: Matej, dakle, snažno podcrtava da Bog čovjeka „gleda“, a čovjek čovjeka samo „vidi“. Zato je božanska perspektiva ovakva: „Isus ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici“, odnosno za Boga, bez obzira na njegovu prošlost, Matej je uvijek čovjek („Isus ugleda čovjeka“) sa svojim imenom („zvanog Matej“), ne gleda u njemu carinika niti ga naziva carinikom, već samo „onoga koji (trenutno) sjedi u carinarnici!“ A kakva je farizejska, odnosno naša ljudska perspektiva? „Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«“ Dakle, za razliku od Boga, čovjek čovjeka ne zove imenom, već po njegovu grijehu: jedni za druge smo grešnici, carinici, kradljivci, razbojnici, bludnici, lažljivci… I to upravo zato jer samo vidimo, a ne znamo gledati… Ne znamo razumjeti.
Matej osjeća tu bitnu razliku: on napokon susreće nekoga koji ga zatiče u grijehu (u carinarnici), ali ga svejedno zove da pođe za njim… on susreće onoga koji, unatoč grijehu, smatra da je vrijedan povjerenja, vrijedan biti njegovim apostolom. Zar se tako najbolje ne liječi bolestan? Bolesniku u njegovoj bolesti dati do znanja da je on puno više od svoje bolesti, da ga njegova bolest ne određuje – mi možemo izvana vidjeti bolesnika, ili u tome ipak gledati čovjeka…
Tako se, dakle, drugi spoznaje gledanjem, a ne trenutnom prosudbom. Dopustimo isto tako da i nas Bog ugleda i da nam progovori što to gleda u našim srcima. Jer u Božjem gledanju nas leži cijela istina – istina o nama, o meni samome. Recimo, dodajmo u svoje molitve: „Bože, daj da ja gledam sebe onako kako me ti gledaš!“ I s vremenom će mi biti dano spoznati tu istinu o sebi. Dalje je samo važno po toj istini živjeti…