SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Krunoslav Kocijan: Biti poučen u molitvi – treba biti trajna čežnja svakog vjernika
Foto: Cathopic
Foto: Cathopic
ČITANJA:
Jon 4,1-11;
Ps 86,3-6.9-10;
Lk 11,1-4
Tekst evanđelja:
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče:
»Kad molite, govorite:
Oče!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«
Riječ Božju tumači fra Krunoslav Kocijan:
Hvaljen Isus i Marija, poštovani slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!
Evanđelje nam donosi Isusovu pouku o molitvi. Moliti znači zaustaviti se. Moliti znači u sebi ukrotiti želju za postignućem, vidljivim rezultatom i mjerljivom veličinom. Moliti znači disati u milosti.
Svijet u kome živimo upravo je suprotan tomu. „Uspjeh“ je u njemu najvažniji. „Moramo“ biti iznad svega efikasni. Cijeniti valja samo ono što „ostvarimo“ na fizičkom i intelektualnom području. Tome treba sve podrediti i sve treba tome služiti.
Ipak, unatoč „ludom“ tempu života i utrci, mnogi ljudi osjećaju potrebu da se zaustave i osmisle ono što rade. Ima ih koji žele pojačati svoju molitvu i produbiti duhovni život. Osjećaju da puko stjecanje i svakodnevna jurnjava i zabrinutost za prolazno ne ispunjavaju njihov život i ne donose smisao. Njihova duhovna dimenzija vapi za mirom i puninom.
Molitva koju su učenici naučili od Isusa je zapravo razgovor. Prema Isusovoj pouci, osoba s kojom u molitvi razgovaramo je sâm Bog Otac. Iako je (u sebi) Stvoritelj, Gospodar, Beskonačni i Sveti, on je u prvom redu – Otac. Ako je molitva razgovor u kojemu se mi obraćamo Ocu, s pravom se možemo pitati: Na koji se način Otac obraća nama? Po predmetima, po događajima, po stvarima, po (unutarnjem) nadahnuću…?
Isus nas poučava da s Ocem trebamo razgovarati o svakodnevnim stvarima i brigama: o kruhu kojega moramo privrijediti i zaslužiti, ako ga hoćemo jesti. Osim toga, u svim našim nastojanjima i posustajanjima (oko dobra i borbe protiv zla), stalno nam je „za petama“ grijeh, koji nastojimo izbjeći koliko god nam je to moguće. I to bi stoga trebao biti predmet našeg razgovora s Ocem.
Zatim, na svakom koraku susrećemo svoje bližnje. Kako se prema njima odnosimo? Jesmo li stroži prema njima nego prema samima sebi? Znamo li da riječima „Očenaša“ osuđujemo sami sebe – ako ne opraštamo, ako nismo milosrdni, ako ustrajavamo u mržnji, zavisti i zlom oku prema drugima?…
Gdje god se nalazimo, vreba nas i napasnik: nije li prema Isusovoj pouci o molitvi i to potrebno spominjati u razgovoru s Ocem? On nas jedini može očuvati od napasti, da ne podlegnemo iskušenjima. Za to treba moliti i to iskreno iznositi pred Oca, „koji vidi u skrovitosti“.
Isusova pouka o molitvi krenula je od želje učenikâ da nauče moliti. To će ostati želja svakog Isusova učenika, želja da bude poučen u molitvi. To pitanje treba biti trajna čežnja svakog vjernika: „Gospodine, nauči nas moliti!“ Samo je Isusu to moguće…
Mir vam i dobro!