SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Anđelko Katanec: Ne možemo govoriti o Gospodinu ako ga nismo susreli

ČITANJA:

Iz 35,4-7a;

Ps 146,6c-10;

Jak 2,1-5;

Mk 7,31-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No, što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«

Riječ Božju tumači vlč. Anđelko Katanec:

Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca. Ovu rečenicu, izgovorio je svećenik kod našeg krštenja u obredu koji se zove effata. Riječ effata čuli smo i u evanđelju danas, Isus ju upućuje nijemom mucavcu. I ova rečenica iz obreda krštenja odnosi se upravo na današnji događaj, jer danas je Isus učinio da gluhi mucavac može slušati i govoriti. Ovim velikim čudom on ispunjava proročke riječi iz prvog čitanja: „Evo Boga vašega, on sam hita da nas spasi! … uši će se gluhih otvoriti, njemakov će jezik klicati.“ Isus je učinio oboje i to kod jedne osobe. Zato je to jedinstveno čudo. On je gluhom mucavcu dao i sluh i govor.

Duhovno se to događa i kod našeg krštenja. Bog nam daje novi život, otvara nam uši i usta kako bismo mogli čuti i svjedočiti, primati njegovu riječ i ispovijedati vjeru, i to na hvalu i slavu Boga Oca čije se obećanje ispunilo i na ovom bolesniku iz evanđelja, i na nama. Pa opet, Isus premda otvara usta ovom čovjeku, brani mu da govori o čudu koje se na njemu dogodilo. Ali kako će čovjek šutjeti, kad mu je to Isus tako dobro sve učinio? Teško. No mi, nasuprot, nekako lagano prešućujemo dobra i divna djela koja nam je Gospodin učinio.

Mucavac možda nije bio potpuno lišen dara govora, ali je mucao. Nakon čuda, događa se to da on počinje govoriti razgovijetno. Nad nama krštenicima svećenik je izmolio obred effata, ali jesmo li sigurno da još uvijek ne mucamo, ne zato što ne bi mogli govoriti već zato jer ne govorimo jasno i ne sudimo ispravno o stvarima.

Ne možemo govoriti jasno, mudro i ispravno o Gospodinu ako ga nismo susreli. Tek u susretu s njime, tek slušajući njegove riječi primamo sposobnost, čudo, dar ispravno govoriti i svjedočiti. A, kako ćemo ispravno govoriti kad njegovu riječ susrećemo i slušamo samo na nedjeljnoj misi jedan sat tjedno, a glas televizije i raznih drugih medija i više sati dnevno, kad pred radosnom vijesti zatvaramo uši i usta, a sa zadovoljstvom slušamo ogovaranja i katkad zločesto brbljamo? Nećemo li zato, po svoj logici, kad i počnemo govoriti o Bogu, ustvari govoriti naopako? Prisjetimo se: s kakvom lakoćom i domišljatošću pričamo o nepristojnim temama, a kako lako zanijemimo pred nepravdom i nasiljem, kako lako zbijamo šale, a kako teško dajemo savjet osobi suočenoj s problemima, bolešću, patnjom?

Nisu gluhi i nijemi samo oni koji ne mogu govoriti niti čuti. To su i oni kojima je liječnički karton u odličnom stanju, koji moguće savršeno govore i više jezika, a mogu čuti čak i šapat iz susjedove kuće, no gluhi su i nijemi za Božji govor. Po samoj ljudskoj prirodi, čovjek može slušati i govoriti, ali tek po Božjem čudu može pravilno čuti i mudro zboriti.

No, još uvijek ostaje pitanje, zašto Isus brani ljudima da govore o ovom čudu? Evanđelist Marko napisao je i ovaj tekst po Božjem nadahnuću. Njegova je osobitost kao evanđelista, da je vrlo kratak, jasan i slojevit. Lako je čitati njegovo evanđelje i pratiti radnju, ali ga je teško pročitati, a da nam ništa ne promakne. Možda smo i ovdje nešto previdjeli pa pročitajmo ponovno ovu rečenicu: „Preko svake mjere, zadivljeni su govorili“. Isus želi da se o njemu govori, da se njegovo evanđelje proširi po svem svijetu i na to i nas poziva, ali ne želi da govorimo preko mjere i zadivljeno, ne želi da govorimo samo na temelju čuda koje je na nama učinio, želi da ga potpunije shvatimo, da uzmemo u obzir i smisao križa i patnje, da vjeru ispovijedamo vjerodostojno, cjelovito, nepristrano. Dakle, da naše svjedočenje zaista bude u pravoj vjeri.

Dobro je sve učinio, objašnjava evanđelist Isusovu gestu ozdravljanja. Ako budemo nastavili živjeti i rasti koristeći osjetila duhovnoga vida i sluha koja smo primili na krštenju jasnije ćemo vidjeti kako je sve dobro kada je Isus s nama, a mi s njime. Amen.

Vlč. Anđelko Katanec, župnik in solidum zagrebačke župe sv. Blaža.