SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Anđelko Katanec: Činimo male stvari s velikom ljubavlju

ČITANJA:

Kol 1,1-8;

Ps 52,10-11;

Lk 4,38-44

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.

Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

Riječ Božju tumači vlč. Anđelko Katanec:

Nakon jednog velikog čuda istjerivanja zloduha iz opsjednutoga čovjeka o kojemu smo slušali jučer u evanđelju, Isus je danas učinio jedno malo čudo. Izliječio je punicu Šimuna Petra koja je imala temperaturu. Učinio je on dakako i druga velika čudesna ozdravljenja i oslobođenja, ali u središtu evanđelja predstavljena nam je stara majka Petrove supruge koju je boljela glava te joj on dolazi u posjet i ona je čudesno ustala iz kreveta i poslužila ih.

Ovo je čudo toliko uobičajeno i svakodnevno da ga gotovo svatko od nas može napraviti. Koliko puta su naše iscrpljene majke ustale iz kreveta da nas nahrane kada smo se gladni vratili kući, koliko puta smo bili nevoljni, ali nas je posjet prijatelja oraspoložio, koliko puta smo iskusili da nas jedna topla riječ bližnjega ozdravi od našega beznađa i mrzovolje?

Mali Jurica jednog se jutra probudi i pogleda kroz prozor. Vani je već bio dan i poželi on učiniti nešto dobro. Sjedne i zamisli se: “Kako bi bilo da se moja sestra davi u vodi, a ja da je spasim?” Kad evo ti sestrice: “Odi sa mnom brati cvijeće Jurice!” “Odlazi sad, ne smetaj mi dok razmišljam!”, odgovorio je. Sestra se uvrijedi, a Jurica nastavi razmišljati: “Kako bi bilo da bakicu napadnu vukovi, a ja da ih sve postrijeljam?” Kad evo ti Bakice: “Jurice, odnesi smeće u kontejner!” “Pokupi ga sama! Nemam vremena, razmišljam.” Baka začuđeno mahnu glavom, a Jurica nastavi s razmišljanjem: “Kako bi bilo da Šarko padne u bunar, a ja da ga izvadim?” I evo odmah Šarka, maše repom, išao bi u šetnju. “Marš van, ne smetaj mi dok razmišljam!” Šarko podvije rep i pobježe. Jurica pođe k majci: “Mama, htio bih uraditi nešto dobro. Što bi bilo najbolje?” Mati ga pogladi po glavi i reče: idi van sa sekicom, pomozi baki i odnesi smeće i prošeći se s psom – to će biti sasvim dovoljno dobro.”

Tu priča završava. Neka nama dani ne prolaze u razmišljanju i negodovanju, već u vjeri da je Bog s nama prihvatimo svoje dužnosti i činimo dobra djela koja su nam na dohvat ruke. Nije potrebno činiti nekakva velika djela, izvršiti nemoguće zadatke, dovoljno je, kako je rekla Majka Terezija, činiti malene stvari s velikom ljubavlju. Nasljedujmo u tome našega Gospodina Isusa Krista koji je znao pristupiti svakome, bio on u velikom ili malom problemu. Petrova punica nije bila u nikakvoj po život opasnoj situaciji, imala je jednu trenutnu bolest, ali i to ju je onemogućilo da bude dobra domaćica gostima koji su joj došli u kuću. I u tome joj je Isus svojim dodirom dao snage.

I još jedna zanimljivost. Isus do tada još nije poznavao Šimuna Petra niti on njega. Dakle, prije nego što će se susresti kod obale Genzaretskog mora, susreli su se po svoj prilici, ovdje u njegovoj kući. U redu, ovo čudo bilo je tek početak Isusovog radnog dana. Njegov je raspored sati bio vrlo gust, imao je pune ruke posla. Pošto je podigao punicu i objedovao, dovodili su mu mnoge bolesnike i opsjednute koje je ozdravio, a bilo ih je tako puno da je rano ujutro drugog dana doslovno pobjegao iz grada objašnjavajući svojim učenicima kako ide propovijedati i u druga obližnja mjesta i zaključujući: “Ta zato sam došao.” Doista, Isus Krist, Sin Božji, došao je na svijet da svima pomogne, da svima bude kao sluga i tako ih približi Bogu.

Ako je Bog postao čovjek i bavio se ljudskim svakodnevnim mukama, onda i mi trebamo prihvatiti svoje ljudsko stanje i živjeti polažući svoju vjeru i pouzdanje u njega. Kad nam je teško, možemo u molitvi zavapiti k njemu. Isus nam je uvijek blizu.

Vlč. Anđelko Katanec, župnik in solidum zagrebačke župe sv. Blaža.