SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Josip Repeša: Bog će čudima započeti dobro i dati nam ga na čuvanje i oblikovanje

ČITANJA:

Ez 2,2-5;

Ps 123,1-4;

2Kor 12,7-10;

Mk 6,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša:

Dragi brate i sestro, mjesta koja su uvijek izazivala pozornost i veliku posjećenost redovito su se povezivali sa čudesnim događajima. Na takva su mjesta mnogi dolazili iz znatiželje hoće li osobno doživjeti neko čudo, čudesan znak da bi povjerovali. Je li onda čudo preduvjet generalnog priznanja posebnosti osobe ili mjesta? Nije.

Isus je činio tolika čudesa za vrijeme svoga javnog djelovanja pa je ipak osuđen na smrt kao najveći razbojnik. Nije mu pomogla ni neutralnost i sklonost pomoći od Poncija Pilata. Osuđen je na smrt od onih koji su jako dobro znali Isusovu čudesnost. Radi svojih grijeha koji nisu htjeli pristati da im Bog pomaže na takav način.

No, Isus nije prvo odbačen od Jeruzalemaca, velikog vijeća i svećenika Hrama. Prvo je sa sumnjom dočekan u rodnom kraju, gdje je odrastao. S Isusom su došle lijepe informacije iz drugih krajeva o čudesnim djelima. To je u prvi mah okupilo znatiželjnike i na tome je sve ostalo. Brzo su odbacili i čudesa i Isusa. Evanđelja nam govore kako su ga Nazarećani htjeli strmoglaviti s visoke gore. Jedino što su mogli prihvatiti da je Isus sin Josipov, drvodjelja i da se sve drugo ne treba uzimati u obzir. Štoviše, Isusova čudesa su ih sablažnjavala.

Mnoga svetišta diljem svijeta, u kojima je od Crkve utvrđena čudesnost, nekima su ostala zapamćena samo kao mjesto neke trgovine i iskorištavanja naivnosti hodočasnika. Takvi ne mogu vjerovati više i čudesa im ne mogu poslužiti za preispitivanje osobnih odluka.

Bog nam se, dragi brate i sestro, ne želi pokazivati u sili i veličanstvu. Bog izabire skromnost i jednostavnost, ostavljajući prostor našoj vjeri i suradnji na providnosti našeg poslanja i čitave zajednice. Bog će čudima započeti dobro i dati nam ga u povjerenju dalje na čuvanje i oblikovanje. Čudo našeg života, čudo spontanosti naše prirode, čudo prisutnosti dobrih ljudi – zalog je s kojim Bog svakodnevno staje pred nas i nudi nam savez.

Vjerujemo li da je Bog svojom providnošću povezao ljudska srca u zajedništvo obiteljske i bračne ljubavi? Vjerujemo li da je Bog u činu ljubavi darovao čudo djece koja će se u odgovornosti roditelja usmjeravati na dobro svijeta? Koliki je niz čudesa, koja se inače podrazumijevaju, ali su nužna da se osjeti kolikom nam ljubavlju Bog pažljivo pristupa? Možemo li to primijetiti i prihvatiti?

Ako se proglašavamo njegovim onda nam čudesni preduvjeti mogu poslužiti da se čudesno razvijamo u cvijet njegova blagoslova čovječanstvu.

Fra Josip Repeša, župnik župe Navještenja BDM Vrgorac