SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Robert Jakica: Sluša li današnji čovjek navješćivanje Radosne vijesti?

ČITANJA:

Mudr 1,13-15; 2,23-24;

Ps 30,2-6; 11.12a.13b;

2Kor 8,7.9.13-15;

Mk 5,21-43

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Riječ Božju tumači vlč. Robert Jakica:

Dragi prijatelji! Dvije osobe se obraćaju Božanskom Spasitelju za pomoć u današnjem evanđelju. Dolazi ojađeni otac Jair, da moli za svoju kćer i bolesna žena, da se riješi dugotrajne i neugodne bolesti. Kad pritisne nevolja onda se čovjek nekako lakše sjeti Boga, traži spas na sve strane. Osobe iz današnjeg evanđelja nisu bili jedini koji su se utekli Isusu u svom jadu i teretu. Gubavci, slijepi, hromi, uzeti su mu dolazili ili su ih drugi donosili.

No, nisu se samo nevoljni i bolesni okupljali oko Isusa tražeći lijeka za svoje tjelesne nevolje. Mnogo je njih dolazilo k Isusu koji su bili žedni njegove riječi, koji su željeli utažiti svoju duševnu žeđ. Sjedila je do njegovih nogu Marija ostavivši kućne poslove, tri dana ga je narod slijedio i slušao u pustinji gladni i žedni, ne mareći za jelo sve dok ih Isus nije nahranio. Slušali su ga i Samaritanci koje je žena dovela Isusu nakon razgovora kod zdenca. Okupljali su se oko njega na obali jezera, u pustinji, po kućama i trgovima, u hramu i sinagogama.

Nakon Isusova odlaska u nebu ljudi su se nastavili okupljati oko apostola koje je Isus razaslao po svem svijetu sa zapovijedi da propovijedaju i naučavaju sve narode. Naviještali su Radosnu vijest i kasniji apostoli raznim narodima i uvijek se našlo ljudi koji su bili žedni vjere i koji su prihvatili poruku Božju. Ljudska duša je željna Boga kako nam to na jednom mjestu lijepo kaže psalam: „Kao što košuta žeđa za izvor vodom, tako duša moja čezne Bože za tobom.“

A današnji ljudi? Jesu li i oni željni Boga, sluša li današnji čovjek navješćivanje Radosne vijesti. Sigurno je da izvjesni dio ljudi sluša, okupljaju se mnogi vjernici nedjeljom i blagdanom po našim crkvama i vole slušati propovijedi i poruke rastumačene Božje riječi provoditi u svome životu. Rado se kupuje vjerski tisak jer im i on tumači Riječ Božju, razbistruje poglede, privodi Bogu. Mnogi dolaze u crkvu ne samo da mole za zdravlje i za sreću, nego i da zahvaljuju i dožive radosno zajedništvo s Bogom. Samo nažalost ne svi. Mnogi su zauzeti svojim brigama, poslovima i razonodama kojima guše svoju prirodnu težnju za Bogom. U buci modernoga života postaju gluhi prema zovu svoga Stvoritelja.

Nedavno sam pročitao jedan zanimljiv tekst s tumačenjem zašto ljudi ne misle na Boga, odnosno od onih najmanjih pa do najvećih pa kaže ovako:

Mala beba – previše je malena da bi mislila na Boga.

Dijete – previše je neozbiljno da bi mislilo na Boga.

Mladić i djevojka – previše su zaokupljeni sobom da bi mislili na Boga.

Poslovan čovjek – previše je zauzet da bi mislio na Boga.

Radnik – previše je umoran da bi mislio na Boga.

Bogataš – previše je pun sebe da bi mislio na Boga.

Bolesnik – bolovi mu ne daju da misli na Boga.

Mrtvac – prekasno je da bi mislio na Boga.

I tako mnogima dragi prijatelji prođe život, a da nisu našli vremena da se susretnu s Bogom. Kakav će im onda biti onaj konačni neizbježni susret? Mi se poput žene iz evanđelja hvatajmo za Isusa i kada je sve dobro, ali i kada smo u nevolji. Okupljajmo se oko Njega kako god je to moguće i slušajmo njegovu riječ jer on je Put, Istina i Život.

Vlč. Robert Jakica, župnik u Župi sv. Kvirina u Sisku