SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Ivica Puškadija: Budimo poput Marije postojani u vjeri i tu svoju radost dijelimo s drugima!

ČITANJA:

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);

Otpj. pj: Iz 12,2-3,4b-6;

Lk 1,39-56

Tekst evanđelja:

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče:

»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Puškadija:

Na jedan sat Patrologije, umjesto prof. Zdenka Tenšeka, ušao nam je u dvoranu simpatični čupavi starac i započeo predavanje. Uglavnom je misli završavao na način da bi s osmijehom pokazao kažiprstom natpis na svojoj plavoj majici. Pisalo je: „Mt 25, 40.“, a mi smo ga čudno gledali. A evanđelist Matej u toj rečenici piše: „Što učiniste jednome od svoje najmanje braće, meni učiniste!“ To predavanje pokojnog kapucina patra Tomislava Šagi Bunića, bilo je toliko originalno, nadahnuto i drugačije, da smo naprosto uživali. Bio je to susret koji se pamti.

Susret za pamćenje dogodio se i u Judejskome Gorju. Marija je pohodila svoju rođakinju Elizabetu, a već od samog pozdrava Elizabeta se napunila radošću i Duhom Svetim! Bio je to susret koji je nagovijestio novo doba – doba Božjeg pohoda svome narodu. Od tog susreta i mi participiramo. Njime se nadahnjujemo, slavimo i hvalimo Gospodina! Hvalospjev, koji je pri tom susretu Marija izgovorila: „Veliča duša moja Gospodina…“ – originalan je i nadahnut Duhom Svetim. Hvalospjev govori o drugačijem svijetu od onoga koji im je do tada bio poznat. Govori o Bogu koji će doći u svojoj snazi, sili i napose dobroti i pravdi u ovaj pokvareni i okrutni svijet i sve učiniti – novim, drugačijim i boljim! Marija je razlog da i mi budemo radosni i puni nade. Da budemo postojani u vjeri i tu svoju radost dijelimo s drugima!

Kako? E, to je dobro pitanje! Zapravo je nevjerojatno koliko čovjeku znači susret, posjet. Kada ga netko pohodi u njegovom domu, kada dođe s njime podijeliti svoju radost ili kad je spreman saslušati, suosjećati – kad je spreman biti tu! Nekad je sama prisutnost bez riječi dovoljna da se čovjek osjeti prihvaćeno, voljeno i sretno. Ne treba uvijek očekivati erupciju oduševljenja i hvalospjeve – važno je doći, biti prisutan, ostati i tri mjeseca ako treba, jer mi ljudi smo bića odnosa. Ljubav, riječi utjehe, ohrabrenja, radosti i tuge treba iskomunicirati nježno i osobno. I to ne može netko umjesto nas. Svaka čast institucijama, staračkim domovima, udrugama, Crvenom križu i Caritasu. Svi se oni trude pomoći, educirati, umanjiti ljudsku bijedu i samoću, ali sve to se ne može mjeriti s trenutkom kada ti dođe „tvoj“: otac ili majka, sin ili kćer; bračni drug ili koji prijatelj/prijateljica …. Tko te pozna više od njih? Tko ti vrijedi i kome ti vrijediš više? Od takvih susreta se živi! To je ono što ti daje snagu u trenucima nemoći; to je ono što vrijedi.

Ono što vrijedi to i „košta“ i možda nije uvijek lako, ali vrijedi! Nemojmo to zaboraviti! Mnogi su posljednjih skoro godinu i pol „imali“ ili „našli“ opravdanje za svoju sebičnost, lijenost i neangažman. Mnogima je koronavirus došao kao naručen izgovor za mnogo toga. Zatvorili smo se možda i previše, distancirali od drugih i uvukli u sebe. Smećemo s uma da se za susret i od susreta s voljenom osobom – živi! I opet mi u misli dolazi plava majica s natpisom Mt 25, 40. „Što učiniste jednome od moje najmanje braće – meni učiniste“. Tako nas uči Isus! Idi, pa i ti čini tako. Kao Marija.

Vlč. Ivica Puškadija, stariji – župnik Župe sv. Majke Terezije u Starigradu Koprivnici