SVAKODNEVNO U 7:30 Dr. Đurica Pardon: Potrebno je neprestano učvršćivanje u vjeri

ČITANJA:

Dj 19,1-8;

Ps 68,2-7b;

Iv 16,29-33

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Rekoše učenici Isusu: »Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.«

Odgovori im Isus: »Sada vjerujete? Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom. To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!«

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Započinjemo zadnji tjedan vazmenog vremena. Isus je uzašao i vratio se k Ocu. Zajedno s apostolima i Blaženom Djevicom Marijom okupljenima u dvorani posljednje večere čitava se Crkva nalazi u molitvenoj pripravi za silazak Duha Svetoga. U ovome tjednu stavljaju se pred nas odlomci iz Isusova oproštajnog govora što ga je izrekao one večeri dok se s učenicima u toj istoj dvorani pripremao blagovati Pashu. Bile su to važne riječi i važne poruke kojih se i mi sjećamo. U vremenu obnovljene želje da Duh Gospodnji siđe na nas i obnovi lice zemlje razmatramo poruke Isusove Velikosvećeničke molitve.

Prije samog početka Isusove molitve Ocu za jedinstvo Crkve evanđelist Ivan je zabilježio činjenicu da su apostoli konačno povjerovali Isusu i shvatili da je on došao od Boga. Nakon toliko vremena što je proveo s njima, uvjeravanja i dokazivanja, nakon čudesa i svjedočanstva što su ih na svoje oči gledali oni tvrde da su mu tek sada povjerovali. Isusova primjedba: „Sada vjerujete?“ otkriva i njima i nama ironiju njihova i našega života. Naše tvrdnje da vjerujemo Isusovim riječima zvuče jednako ironično pa i mi zaslužujemo da nas on upita: „Tek sad?“ „A gdje ste bili prije?“ „Zbog čega prije niste vjerovali?“

Često nam se događa da tek kad netko između nas otiđe ili umre počnemo razmišljati o njegovim riječima i djelima što smo ih zajedno doživjeli. Tek u tim trenutcima shvaćamo dubinu poruka što ih je onaj kojega više među nama nema izrekao. Tada se preispitujemo jesmo li mogli što drugo učiniti. Prigovaramo si što nismo bolje slušali. Ali tada je najčešće za mnogo toga kasno. Jednako je bilo i s Isusovim učenicima. Kad je Isus izgovarao ove riječi oni nisu ni slutili da slušaju njegovu posljednju uputu i da svjedoče njegovoj oporučnoj molitvi za njih i njegove buduće sljedbenike – za nas. No, bilo je potrebno da Isus prođe kroz iskustvo odbačenosti, muke i smrti na križu da bi mu njegovi učenici zaista povjerovali.

Jednako je i s nama. I nama je izgledalo prilično lako vjerovati Isusu i ispovijedati vjeru u danima kad smo se osjećali dobro i blagoslovljeno u njegovu društvu. Dani u kojima doživljavamo Božju blizinu, kad nam se iz dana u dan očituje njegova pomoć i zaštita, nisu baš neki izazov za vjeru. Međutim, kad se osjetimo samima, kad nas pritisnu nevolje pa pomislimo da nas je i Bog napustio, tada je i vjera na kušnji. U trenutcima patnje i muke teško je zadržati mir i prisebnost. U tim trenutcima se očituje snaga vjere i doživljaj Božje blizine. Zato je potrebno da prođemo kroz muku i patnju, kroz nedaće i poteškoće da tek onda povjerujemo i vidimo da je Bog bio s nama, da nas je pratio i čuvao, da je bio uz nas i vodio nas za ruku.

Prilično smo olako izgovarali riječi vjere i tvrdili da smo Isusovi vjernici u vremenima prije nego je zavladala opasnost od zaraze ovim čudnim virusom. Iako su nas evanđeoski tekstovi i Isusovi govori i prije upućivali na spremnost i pozivali na čvrstoću u kušnjama očito je da ga nismo baš shvaćali ozbiljno i nismo pridavali veliku težinu Božjoj poruci. Nitko od nas nije mogao ni zamisliti da ćemo doživjeti muke i teškoće koje se u današnje vrijeme opasnosti od zaraze koronavirusom stavljaju pred nas kao izazov. Nitko nije mogao ni sanjati da će nam biti ograničen dolazak u crkvu. Nitko nije prije nešto više od godine dana očekivao da bi se ovakve napasti za našu vjeru mogle dogoditi. Stoga su današnje Isusove riječi upućene i nama – svakome od nas osobno.

Iako su učenici tvrdili: „Sad znamo …“ i „Sad vjerujemo“ čak i prije njegove smrti i uskrsnuća, davno prije njegove proslave i silaska Duha Svetoga, Isus zna da ono što su do sada doživjeli nije sve i da ih još mnogo toga čeka. Govorio im je otvoreno o opasnostima koje stoje pred njima u skoroj budućnosti. Upozoravao ih je i pozivao da zajedno s njime ostanu povezani i u trenutcima kušnji u vremenu koje dolazi. Upravo u tim trenutcima će se u Isusu i u njima pokazati prava snaga života koju Bog daje onima što u njega svom snagom vjeruju i onima koji svoj život njemu predaju. Ma kakva muka da nas stigne valja nam se ohrabrivati Isusovim riječima i svjedočanstvom da je Bog s nama i u najtežim iskušenjima života.

Potrebno je učvršćivanje u vjeri – i to svakodnevno. Vrijeme kušnje još uvijek traje. U vrijeme priprave za silazak Duha Svetoga učvrstimo svoju vjeru za sadašnje vrijeme krize i za buduća teška vremena. Mi znamo da nije potrebno da prođe opasnost koronavirusa pa da tek onda kažemo: „Sad znamo …“ i „Sad vjerujemo …“, nego već sada s mirom u srcu živimo s vjerom i znanjem da je Bog i u ovim trenutcima zajedno s nama. Ohrabrimo se i zajedno s Blaženom Djevicom Marijom s mirom u srcu proživljavajmo ovo vrijeme kao pripravu za bolju budućnost.

Dr. Đurica Pardon, znanstveni suradnik, župnik župe sv. Ladislava, kralja u Punitovcima