SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Mirko Mišković: Ne dopustimo olujama koje nas okružuju da nas dovedu u očaj jer Bog je i danas s nama

ČITANJA:

1Iv 4,11-18;

Ps 72,1-2.12-13;

Mk 6,45-52

Tekst evanđelja:

Pošto Isus nahrani pet tisuća ljudi, odmah prisili svoje učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.
Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se.

A on im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.

Riječ Božju tumači fra Mirko Mišković:

Današnji evanđeoski ulomak iz Markova evanđelja stavlja pred nas još jednu poznatu zgodu iz Isusova života: Isus dolazi do lađe u kojoj su njegovi učenici hodajući po moru. Što nam taj Isusov dolazak i njegovo hodanje hoće danas poručiti?

Najprije ćemo primijetiti kako su na početku današnjega evanđelja Isus i njegovi učenici prostorno rastavljeni, udaljeni: Isus je ostao na obali, odnosno na brdu moleći se, a učenici su u lađi koja se nalazi, kako kaže evanđelje, posred mora. Oni se u noći (četvrta noćna straža je vrijeme između 3 i 6 sati ujutro) muče veslajući i tada im, hodajući po vodi, prilazi Gospodin. Učenici ga nisu prepoznali, evanđelje kaže kako su se uplašili i kriknuli. Na taj njihov krik i strah Gospodin ih tješi riječima: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“

Živeći u ovim teškim i neobičnim vremenima, obilježenim svakovrsnim nevoljama i zlima, često se i nama danas čini kako je Gospodin daleko od nas, kako smo od njega rastavljeni. Previđamo ono da se moli na brdu, da razgovara sa svojim Ocem, odnosno zaboravljamo da je on u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim Bog koji svime upravlja i bez čijeg se dopuštenja ništa ne događa. U slici učenika koji se uzalud trude veslati protivno vjetru, lako možemo prepoznati sami sebi u ovom vremenu. Doista, mnogi protivni vjetrovi danas udaraju na lađu u kojoj se nalazimo, odnosno na Crkvu. Pa ipak, treba nas tješiti kako to nije samo obilježje današnjice: to je trajna stvarnost Crkve. Ona će uvijek biti osporavan znak i time trebamo biti i ponosni: jer samo ako je osporavan znak u svijetu, onda i je istinskim svjedokom Kristova evanđelja. Ono što je ključno jest da Isus nije ostao daleko od svojih učenika, da se nije zadržao na svojoj udaljenosti, nego im je na čudesan način prišao. Bog i danas prilazi u pomoć svojim vjernicima, Bog nas i danas ohrabruje i tješi i danas u tišini naših srdaca odzvanjaju riječi: „Ja sam“ u kojima čitamo: „Ja sam s tobom.“ Pa ipak Bog nam prilazi katkada tako neobično da ga ni mi ne prepoznajemo, da i mi kriknemo i poplašimo se pred njegovim dolaskom. Voljeli bismo da nam Bog dođe u sili i slavi, da Bog dođe jakom i moćnom rukom kojom će u mah slomiti sve nevolje i zla. Ali Bog nam prilazi tiho i tim tihim prilaženjem smiruje protivne vjetrove.

Neka nas oluje kojima smo okruženi ne dovedu u očaj i napast razmišljanja kako nas je Bog zaboravio i kako se od nas udaljio, što – nažalost – možemo čuti iz usta nekih vjernika. Naš je Bog Emanuel, Bog-s-nama, koji svakome od nas i danas kaže: „Hrabro samo! Ne boj se!“

fra Mirko Mišković, TOR, župni vikar u Belišću