SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Krešimir Šaf: Samo skromno i ponizno srce može biti istinski navjestitelj Kraljevstva Božjega
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
ČITANJA:
od dana: Br 24, 2-7.15-17a;
Ps 25, 4-5b.6.7b-9;
Mt 21, 23-27
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: »Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?«
Isus im odgovori: »I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?«
A oni umovahu među sobom: »Reknemo li: ‘Od Neba’, odvratit će nam: ‘Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?’ A reknemo li: ‘Od ljudi’, strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.« Zato odgovore Isusu: »Ne znamo.«
I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«
Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Šaf:
Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji Hrvatskog Katoličkog radija!
Nalazimo se u Hramu. Isus naučava. Donosi radosnu vijest svima onima koji slobodno „vise o njegovoj riječi“. Misli li mnoštvo za Isusa da je učitelj, prorok ili spasitelj sada je sporedno. Važno je da naučava te ispred sebe ima one koje podučava. Mnogi će Isusovu riječ uzeti kao važnu smjernicu za vlastiti život, mnogi će se na njegovu riječ preobratiti, mnogi će razmišljati o onom kruhu za tijelo i zato nasljedovati Krista te će nakon sazrijevanja spoznati uzvišenost Isusova govora. No, u mnoštvu ima i onih koji slušaju Isusa, no ne žele čuti.
Narodni starješine, glavari svećenički, pismoznanci, farizeji – sve su ovo kategorije ljudi koje često susrećemo u Evanđelju. Također, često Isus o njima nema pozitivnih riječi zbog njihovog licemjerja i izvanjske i isprazne religioznosti. Ovog puta su se i svećeničke i religiozne vlasti pitanjem postavljenim Isusu potpuno razotkrili te pokazali pravog boga kojega žele nasljedovati.
Iako postavljaju pitanje o Isusovoj vlasti, njihovo mudrovanje koje Isus proniče kao što proniče svako ljudsko srce, pokazuje pravo stanje stvari. Ni religioznim ni civilnim vlastima nije do vlasti koja dolazi odozgor, nego prvenstveno do toga da u masama koje su im se divile zadrže stečenu reputaciju i ugled, da imaju moć nad svim onim malenim ljudima pred kojima su se licemjerno pokazivali svetima i besprijekornima, a zapravo su zbog manjka ljubavi prema bližnjemu i zbog patvorene ljubavi prema pravome Bogu bili „obijeljeni grobovi“ koji su svoju vjeru odrađivali bez duše i srca.
„Reknemo li: ‘Od Neba’, odvratit će nam: ‘Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?’ A reknemo li: ‘Od ljudi’, strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.“
Dvoumljenje ih je dovelo u nezavidni položaj. Svaki odgovor osim onoga „ne znamo“ bio je takav da bi u mnoštvu ljudi izazvao mnoga pitanja. Ili bi potvrdili Ivanov božanski intervent pa pokazali neautentičnu vjeru jer mu ni sami nisu povjerovali, ili bi odbili Ivana pa među ljudima izgubili moć i status.
Isus, pravi Bog i pravi čovjek dolazi narodu, s istinom, s pravdom, s riječju koja život donosi. Ta je riječ često bila gorka, ali ljekovita. Nije tražio ovacije, nije bio populist, nije napisao najbolji bestseller niti je dijelio autograme. Samo je čovjeku došao i pokazao onu ljubav kojom nas sve ljubi Bog. Kao što je htio da njegovi suvremenici Riječ slušaju, čuju i po njoj žive, to traži i od nas danas. Samo skromno i ponizno srce koje ne traži ovozemaljsku slavu može biti istinski navjestitelj Kraljevstva Božjega.