SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Tomislav Šanko: Jedino priznanje oslobađa od laži, ali oslobađajući od laži oslobađa nas i od straha

ČITANJA:

od dana: Ef 1, 1-10;

Ps 98, 1-6;

Lk 11, 47-54

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati — da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!«

»Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.«

Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

Danas nastavljamo s porukom upućenom farizejima i pismoznancima. Ipak na početku ovog razmišljanja osvijestimo si Božju želju kako je ovaj tekst pisan i za nas danas i upravo tebi i meni želi danas progovoriti. U svakome se od nas skriva mali farizej i pismoznanac i čeka svoj čas da podigne glavu. Zato pogledajmo na što nas to danas Isus želi upozoriti.

Prvo upozorenje prema farizejima i pismoznancima smjera na podizanje spomenika prorocima s ciljem da se distancira od onoga što su učinili njihovi oci tj. oni koji su te iste proroke pogubili zato što su im govorili istinu i razotkrivali njihovo licemjerje. Ovim činom Isusovi suvremenici žele prekriti djelo svojih predaka te podići spomenike onima koje su ovi ubijali. Kao da žele reći: „Vidite kako smo mi drugačiji i bolji!“. Tu Isus razotkriva njihovo licemjerje u vidu obmanjivanja javnosti i posebnog naglašavanja vlastite pravednosti. Ovu parabolu možemo opet dobro primijeniti na osobnoj – duhovnoj razini, ali i na društvenoj i političkoj razini. Kao i jučer uočavamo da svako prenaglašavanje želi nešto prikriti. Ovdje se konkretno jednim licemjerjem želi prekriti drugo. Iz laži se ne može izaći lažući mada bi mi to ponekad željeli i čini nam se da je to lakši put. Ipak sjetimo se Isusove riječi: „Istina će vas osloboditi“. Jedino priznanje oslobađa od laži, ali oslobađajući od laži oslobađa nas i od straha. Strah često nastaje kada nismo spremni priznati neku svoju istinu pa se svim silama trudimo da je sakrijemo. Taj krivo usmjereni trud taloži strah. Niti jedan spomenik, niti jedna komemoracija, neće me osloboditi duhova prošlosti nego samo istina. Mislim da je ovo za našu Domovinu jako bitna poruka pa se pokušajmo u njoj prepoznati. Priznanje istine jedini je pravi put pomirenja sa svojom osobnom, ali i domovinskom prošlošću ma kakva ona bila. Svi drugi kipovi, memorijali i obljetnice, male i velike, brončane i zlatne, bez istine, samo još više pokopavaju put u istinsku slobodu i gomilaju strah među ljudima i u ljudima.

Isus nam daje ključ. To je njegova Riječ. Ono što nam izmiče jest kako upotrijebiti taj ključ da Ljubav ne sakrijemo drugima i da sami ne ostanemo izvan Ljubavi. Prvi korak je uvijek razumijevanje. Sveti Augustin još je davno rekao: „Vjerujem da bih razumio, razumijem da bih vjerovao“. Mi to slobodno možemo prevesti i ovako: ljubim da bih razumio, razumijem da bih više ljubio. Onaj tko ljubi želi upoznati istinu i što je više upoznaje to je više ljubi. Tako je i u osobnom odnosu sa osobom koju voliš: što je više voliš to je više želiš razumjeti i što je više razumiješ to je više voliš. Kada ta potreba prestane, prestaje i ljubav. Kada prestane potreba da se neki odnos produbi, odnos počinje umirati, ljubav se gasi.

Drugi korak bio bi staviti sebe u pitanje. Dopustiti da te Božja riječ pročita, da te stavi u pitanje, da propita tvoje nakane i motive po kojima živiš.

Slijedi treći korak. Kada si shvatio što se to uvuklo licemjerno i lažno u tvoje srce, koje si to neistine popio i po putu pokupio, dopusti Isusu da otključa tvoje grijehe i pusti strahove da jednom zauvijek izađu iz tvoga srca.

Upravo se to dogodilo i sa velim sveticom koje se danas spominjemo, sa Svetom Terezom Avilskom. Tko ima malo vremena, neka si pronađe nađe neki njen dobar životopis pa će vidjeti kako je i ona tek onda (a već je više godina bila u samostanu), kada je dopustila Istini da prodre kroz štitove njena srca postala uistinu velika… i nije imala potrebu graditi spomenike!

Fra Tomislav Šanko, župnik župe sv. Nikole u Rijeci