SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Ivan Benaković: Do Boga se dolazi jedino logikom jednostavnosti života

ČITANJA:

Mudr 12, 13.16-19;

Ps 86, 5-6.9-10.15-16a;

Rim 8, 26-27;

Mt 13, 24-43

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«

I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.«

I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću.

Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

Riječ Božju tumači vlč. Ivan Benaković:

Draga braćo i sestre, ove nedjelje Crkva pred nas stavlja evanđelje o tri Isusove prispodobe. Pažljivi će slušatelj ovih prispodoba zasigurno se pitati – postoji li među njima neka interna povezanost, a isto tako će si postaviti i pitanje: koja je njihova temeljna poruka? Uočavamo kako je cilj Isusova govora u prispodobama samo jedan – prikazati bit kraljevstva nebeskog, odnosno pobliži opis njegova značenja i smisla. Može nam se ipak učiniti kako su ove tri prispodobe u prvi mah nepovezane jer prva govori o kraljevstvu koje je slično sijanju sjemena na njivi, a druge dvije na slikovit način progovaraju o širenju kraljevstva nebeskog u slikama gorušičina zrna i kvasca. I dok nam se prispodobe o gorušičinu zrnu i kvascu čine povezanima, jer se naglasak stavlja na rastu od malenoga prema većemu, ona prva o dobrom sjemenu na njivi nam se možda ne uklapa u kontekst. No, je li to uistinu tako? Smatram da nije jer sve prispodobe povezuje interna logika koju ćemo sada nastojati pojasniti.

Činjenica da Isus govori o kraljevstvu nebeskom u slikama već dovoljno govori. Naime, kraljevstvo Božje je nešto što nam je u isti mah jasno i zato slike, a s druge strane to je stvarnost koja nam nekako uvijek ostaje skrivena i mistična. Prva prispodoba o dobrom sjemenu na njivi te kukolju, ukazuje nam na narav kraljevstva nebeskoga koje u sebi želi obuhvatiti svijet u svom totalitetu – u njemu ima prostora i za dobre, ali i za zle. Uočavamo dakle kako je pozornica borbe između dobra i zla svijet te kako je govor o kraljevstvu nebeskom istodobno govor o svijetu, a ne tek o nebu koje ima doći.

Ista svjetska pojavnost je svjedok svakodnevne borbe između onoga dobroga i onoga što je zlo. Onih koji se istinski trude biti Božji i sebe izgrađivati usmjereni prema konačnoj žetvi Božjoj, te onih koji se predaju logici zla koja ih neminovno osuđuje na propast. Uviđamo dakle kako je prva prispodoba usmjerena prema prikazu te vječne borbe između istinskoga dobra i nečega što je istinsko zlo. Međutim, zapažamo također kako je konačni procjenitelj dobra i zla jedino Bog. Jer slika žetve za biblijskog pisca slika je konačnoga Božjega suda svijetu. Stoga ćemo reći kako je uloga prve prispodobe – ohrabriti čovjeka da usmjerava svoj život u perspektivi gledanja Božjega lica jer će mu tek istinsko izgaranje za dobro biti garancija ulaska u prostor Onoga koji je vječno Dobar, a to je sam Bog.

Druge dvije prispodobe, ona o gorušičinu zrnu i kvascu žele nam prikazati sljedeće. Naime, prodiranje novoga Božjega svijeta odnosno kraljevstva Božjega u svjetsku pojavnost događa se na postupan način. Rekli bismo na gotovo neprimjetan način. Bog svojim malim, ali tako snažnim znakovima prikazuje se velikim i snažnim u našim životima. On nije bučni Bog, nego baš kao i vjernik koji mu se istinski predaje – tihi i ponizni činitelj naših života. Stoga, neka nam današnje evanđelje bude poticaj za ponizno i tiho svjedočenje za dobro jer do Boga koji ponizi sam sebe na križu dolazi se jedino logikom jednostavnosti života. Život je to čovjeka koji zna da svrhu svoga življenja pronalazi u preobrazbi svoga bića do obličja čovjeka koji će biti istinski skrojen po dimenzijama kraljevstva nebeskoga.

vlč. mr. sc. Ivan Benaković, profesor Svetog pisma na KBF-u u Đakovu i doktorand iz područja biblijske teologije na Papinskom Sveučilištu Gregoriana u Rimu.