NEDJELJOM U 16:30 Misterij Boga i misterij čovjeka

ČITANJA:

Izl 34,4b-6.8-9;

Otp. pj.: Dn 3,52-56;

2Kor 13,11-13;

Iv 3,16-18

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Kristijan Kolonić:

Svetkovinu Presvetoga Trojstva mogli bismo sažeti u rečenicu: „Misterij Boga i Misterij čovjeka“. Već na sami pomisao Presvetoga Trojstva od onog „najmanjeg“ pa do onog „najvećeg“ u svakom smislu te riječi, ostaje nešto nedorečeno, nešto neshvatljivo, nešto za što čovjek ostaje zakinut. A tu zakinutost ili taj „nedostatak“ nadopunja upravo prava i živa vjera.

U osjećaju malenosti i nemoćnosti, suvremeni čovjek koji teži da mu sve bude shvatljivo ili dohvatljivo, prije svega može ostati zbunjen u onome času kada razmišljajući, pa čak i u molitvi pokušava shvatiti nešto više i veće od sebe. U toj „glavobolji“ koju ga može zadesiti, pomoć i lijek mu mogu biti riječi koje nam Sveto Pismo donosi u svetkovini Presvetoga Trojstva.

Čitanje iz Knjige Izlaska govori nam prije svega o obnovi saveza nakon grijeha idolopoklonstva zlatnom teletu kao i razbijanja ploča Zakona. Ako bolje pogledamo, upravo u tom ozračju Mosiju, koji je imao želju vidjeti Boga i njegovu slavu, Gospodin odgovara da to čovjeku nije moguće postići. U Knjizi Izlaska zanimljivo je primijetiti kako oblak – jedan od simbola Božje objave, postaje simbol koji u isto vrijeme nešto skriva, ali u isto vrijeme nešto i otkriva. Taj isto oblak objavljuje lice Boga koji želi biti na raspolaganju ljudima i pratiti ih na njihovom putu, a s druge pak strane čini ga nedokučivim u potpunom gledanju, jer oblak koliko god proziran bio ipak ostavlja jedan dio neotkrivenim do kraja.

Vjerujem da smo nebrojeno puta u našem životu i mi sami čeznuli otkriti nešto do kraja. U tim traženjima sigurno se barem jednom našao i Bog. No, uzmemo li u obzir usporedbu s oblakom o kojoj razmišljamo, ipak shvaćamo da za naše dobro – za oči naše duše i srca nije dobro ugledati potpunu svijetlost jer za nju nismo spremni.

Evanđelist Ivan, otkriva nam u Evanđelju kako se misterij Trojedinog Boga nazire u nama ljudima ipak nečem prihvatljivom, a to je ljubav. U ljubavi triju božanskih osoba, ali i ljubavi Božjoj prema čovjeku.

Kada bismo nekome trebali objasniti, protumačiti ili ga uputiti u to kako to Bog ljubi svijet i čovjeka, vjerujem da bi bilo dovoljno pročitati ovaj Ivanov odlomak i ostaviti čovjeka da sam osjeti djelotvornu Božju ljubav u svojem srcu, a koja se daruje za nas po dolasku Sina na svijet.

Budući da ljubav unutar odnosa Presvetoga Trojstva nije mogla ostati zatvorena samo u tom odnosu, bog šalje Sina na svijet i Duha koji će neprestano podsjećati na vrijednost i važnost jedne posebne ljubavi koja se darovala za nas – na drvu križa.

Osjetimo li ikada da ne ljubimo dovoljno ili da nismo dovoljno ljubljeni, možda bi kao ispit savjesti ili kao orijentir mogli uzeti ovaj odnos Presvetoga Trojstva – neshvatljiv i ne razumljiv do kraja, ali vrijedan za razmišljanje i razmatranje ne samo u ovome času, nego u svakome danu kršćanskoga života.