SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Marko Čolić: Oslanjamo li se na Duha Božjega i prepoznajemo li njegove poticaje?

ČITANJA:

Hoš 14, 2-10;

Ps 51, 3-4.8-9.12-13.14.17;

Mt 10, 16-23

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove.

Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje će vas i kraljeve vodit poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama! Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji.«

Riječ Božju tumači vlč. Marko Čolić:

Ako smo se u prijašnja dva dana bili „zagrijali“ za poslanje koje nam Isus daje, ako smo bili potaknuti da milost koju smo besplatno primili besplatno dajemo, a ujedno bili i ohrabreni njegovim riječima kako mir koji dajemo nećemo izgubiti ako ga druga strana ne primi, a onda sada doživljavamo šok. Naime, današnji evanđeoski odlomak donosi predviđanja što to ima snaći one koje je Isus poslao djelovati u svoje ime. I ta predviđanja su uglavnom negativna: predavat će nas i bičevati. Iz kruga najuže obitelji doživljavat ćemo progone. Kaže Isus da će nas svi zamrziti zbog njegovog imena. „Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.“ Je li to doista jedina mogućnost koja nam preostaje – stisnuti zube i pokušati izdržati do kraja?

Ako malo bolje promotrimo u današnjem odlomku, stiješnjena kao u sendviču između dvije šnite kruha, nalazi se ipak i malo radosti. Čitamo tako u središnjem dijelu današnjeg evanđelja: „Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!“ Ako smo prethodna dva dana stavljali naglasak na sakrament krštenja koji za nas ujedno znači i naše prvo poslanje, a onda je sada možda dobro podsjetiti se što krštenje znači i za nas osobno: primamo Duha Svetoga – on se nastanjuje u nama; on „propuhuje“ kroz nas, te kao osobe koje su primile Duha s tim istim Duhom možemo i surađivati.

Kada nas pritisnu razne nevolje, možda čak i napadi, kada okolina postane neprijateljska i kad nam se čini da se u čitavoj toj halabuci više ne možemo orijentirati, kao kršćani, možemo se osloniti na Duha. Moguće je, čak i u takvom metežu, osluškivati, ćutati, čuti i prepoznati, one tihe i nenametljive, ali bremenite i snaže poticaje koje nam daje Duh Božji. Nekad će biti dovoljno jednostavno sjetiti se toga – da smo kršteni, da smo primili Duha Svetoga i da nam on ne može biti oduzet, da Bogu u takvom trenutku stiješnjenosti možemo ako ništa drugo a ono uputiti vapaj i brzu, strelovitu molitvu.

A vježbom – molitvom i pamćenjem (živom memorijom) Božjih dobročinstava u našem životu – možda se i izvještimo te uspijemo u takvim situacijama čak iznaći i prave riječi, i bude nam dano što ćemo govoriti. Riječi koje tada uputimo našem sugovorniku bit će snažne, ali neće željeti vrijeđati; bit će odvažne, ali ne i bahate.

Bit će to riječi ljudske, ali i od Boga dane.

Vlč. Marko Čolić, župni vikar župe sv. Josip, Zagreb – Trešnjevka.