SVAKODNEVNO U 7:45 Don Krešo Ćirak: Svaki susret otvoren istini vodi k Bogu

ČITANJA:

1Kr 10, 1-10;

Ps 37, 5-6.30-31.39-40;

Mk 7, 14-23

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje.

Tko ima uši da čuje, neka čuje!«

I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: »Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te u zahod izlazi?« Tako on očisti sva jela.

Još dometnu: »Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka.

Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

Riječ Božju tumači don Krešo Ćirak:

Kako li se samo lako osjeti kad čovjek govori iz srca, iskreno, dobronamjerno, ljudski i prijateljski. Sjećam se jedne zgode sa susjednim župnikom dok sam bio na jednoj od prijašnjih župa. Duže vremena sam imao problem na toj župi s jednom osobom. Ljudi su to znali ali nisu mi govorili vjerojatno smatrajući da je to stvar župnika a ne župljana. Tada gotovo ne planirajući spontano od srca brat mi reče: „Čuj, prijatelju! Čuo sam tako i tako, trebao bi napraviti to i to. Ne zamjeri što ti to govorim“. Iskrena riječ potiče da dobro razumiješ te je prihvatiš i novim načinom života kreneš živjeti.

Imam upravo takav dojam slušajući današnja čitanja u kojima Isus govori svojim slušateljima i učenicima. Stvarno prijateljski pristup otvara uši koje čuju i srce koje razumije. Prije toga, u prvom čitanju pri prijateljskom susretu kralja Salamona i kraljice Sabe, kao da gledamo susret Isusa i Samarijanke na zdencu te susret iste Samarijanke i njenih sumještana. Kraljica Sabe kao i Samarijanka oduševljene su onim što su čule i vidjele. Svjedoci su silne mudrosti koju nisu do tada doživjele. Mudrost koja otkriva istinu i jednostavnost svakodnevnog življenja, svijest da ništa nije tajno što se neće doznati, niti skriveno što se neće otkriti. Zasigurno ta zanesenost je potaknula kraljicu da osobno upozna i prihvati nesvakidašnji dar i oduševljena reče kralju: „Istina je bila što sam u svojoj zemlji čula o tebi i o tvojoj mudrosti. Ali nisam htjela vjerovati što se pripovijeda dokle god nisam došla i vidjela na svoje oči“ (Kr 10, 6-7). Isto tako i Samarijanci nakon svjedočenja njihove sumještanke su rekli: „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta“ (Iv 4,43). Svaki susret koji je otvoren istini vodi k Bogu. Susret koji se događa u poniznoj poučljivosti srca otvara čovjeka novosti života u potpunoj slobodi duše i srca. Takvu slobodu naviještamo, o njoj svakomu koga susretnemo pripovijedamo.

Međutim, prije takvog prijateljskog susreta dogodilo se nepovjerenje. Nepovjerenje i Samarijanke prema Isusu kao i potreba za iskušenjem kraljice Sabe prema Salamonu. Nepovjerenje proizlazi iz onoga što smo do tada živjeli i smatrali više manje prikladnim, jer nam je bilo dobro. Nepovjerenje može proizlaziti iz neznanja ili želje tvrdokorne ustrajnosti u grijehu. Kako god, je li u pitanju jedno ili drugo, Isus donosi kriterij za život u punini koji obuhvaća sve segmente. Kriterij glasi: Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.

Stoga su trenuci nepovjerenja i životnih dvoumljenja kao u kraljice Sabe ili Samarijanke iščeznuli kad su doživjele govor srca. Takav Božji govor traži odgovor cijelog čovjeka, ne samo tijela nego i srca. On nas naziva prijateljima jer nam govori sve što je čuo od Oca svojega.

U današnjem životu Crkve očiti znakovi Božje mudrosti su sakramenti. Međutim, oni su kod jednog dijela naših vjernika prilika gdje pokazujemo kršćansku nepotpunost i površnost, da ne kažem ljudsku ludost. Događa nam se u župnim zajednicama da vjernici žele pod svaku cijenu sakrament krštenja, a da ne vide Boga Oca koji širi ruke za svojim djetetom, dolaze na svetu ispovijed da bi im kako kažu „bilo lakše“, a ne vide Dobrog Pastira koji “pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju….“ (Iz 40, 11). Prvopričesnici primaju po prvi puta živoga Krista pod prilikama kruha i vina postajući jedno s Njime, a da u isto vrijeme njihovi roditelji prepuštaju vlastitu djecu da se sama bore s najdubljim tajnama vjere bez da su im prenijeli vlastito svjedočanstvo. Naši mladi traže sakrament potvrde kako bi primili puninu Duha Svetoga i postali punopravni članovi župne zajednice, a u isto vrijeme Crkvu po svem svijetu raširenu na čelu s Papom ne doživljavaju kao svoju. Mladenci i mladomisnici su oduševljeni Kristom koji daje život za Crkvu kao svoju zaručnicu, bezuvjetno predajući sebe za nju, a netom nakon toga žalosni smo svjedoci tolikih rastava slušajući priče o klerikalizmu ili prijateljskim rastavama.

Srce ustupa mjesto površnosti i nepotpunosti. Stoga, Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svom.

don Krešo Ćirak. župnik u Obrovcu i Medviđi