SVAKODNEVNO U 07:45 Vlč. Ivica Martić: "Zahvalnost je stvar srca"

ČITANJA:

Mudr 6,1-11;

Ps 82,3-4.6-7;

Lk 17,11-19

Tekst evanđelja:

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Martić:

Isus prolazi uz granicu Galileje i Samarije. Ta je granica dijelila dva neprijateljska naroda. Kroz povijest ta su dva naroda ratovala, činila zla jedni drugima, te je zlo njihovih predaka ostavilo trajno neprijateljstvo i mržnju među narodima.

Jedan i drugi narod poštivao je isto pravilo, gubavce su tjerali iz svojih naselja na rubove gradova i sela.

Zlo uvijek radi isto, jednako funkcionira na svim mjestima, u svim narodima, u svačijem životu.

Granice su krajevi koji razdvajaju ljude.

Sve do onog časa dok ih muka ne ujedini.

Susjedi mogu godinama ne razgovarati do onoga časa dok ih neko zlo ne zbliži.

Čak u životinjskom svijetu u časovima poplava i požara kada se životinje okupljaju na sigurne otoke ne napadaju jedna drugu.

Kad si bolestan i u muci ne zanima te ni nacija, ni rasa.

Tada si samo čovjek koji je u potrebi. I staješ u kolonu sa svim potrebitima.

Gubavcima nije više važno tko je Židova, a tko Samarijanac. Postali su samo ljudi u potrebi.

Svi bježe od mjesta na kojima bi mogli susresti svoje neprijatelje.

Svi osim Isusa. Ovdje je jako važno zapaziti Isusovo ponašanje, a ne samo riječi koje izgovara. Važan je Isusov sav.

Isus ne mrzi Samarijance, nema predrasude.

Isus je slobodan od svakog zakona, od neprijateljskog raspoloženja, od straha za svoj život. Zato slobodno prolazi dolinom gubavaca koji mu idu u susret.

Njih deset.

Iako Isus ozdravlja desetoricu, samo se jedan vraća zahvaliti.

Mnogi ozdravljaju, ali zaborave zdravlje povezati s Bogom.

Tako je teško u životu reći hvala.

Kako brzo zaboravljamo dobra koji nam drugi čine.

Zahvalnost je stvar srca.

Mnogi ozdravljaju, ali ih ozdravljenje ne dovodi do spasenja.

Samo zahvalnost spašava.

Kako god da ti je u životu samo Bogu reci hvala. I to sada.

Hvala ti Bože za život, hvala za obitelj, hvala što smo svi zajedno, ali hvala što sam tužen , što mi je teško… Hvala što se bojim, hvala što više ne znam, što ću sa sobom. Svako hvala vodi k mir. A mir vodi do radosti. Jer, ako nisi zahvalan na onomu što imaš, zašto misliš da bi bio zahvalniji kad bi imao ono što nemaš?“

Ovaj tjedan samo zahvaljuj svima, a ponajviše Bogu.

Korak po korak počnimo živjeti iz zahvalnosti…

Naučimo se biti zahvalni na lijepim trenucima, ali i spokojno živjeti u onim bolnim danima kad nas očaj počinje svladavati.

Za kraj poslušaj priču – Živjela dva pustinjaka u nekoj oronuloj kolibi. Dijelili su jedini sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.

Jednog dana su zatekli svoj skromni dom razrušen olujom. Od njihove sobice, nije ostalo niti pola prostora, polomljen krevetac… i ništa osim toga…

Mlađi propovjednik, očajan, pade na koljena.

– O Bože! – zavapi. – Kako si nam mogao ovo učiniti! Zašto?! Zar ne vidiš da smo život posvetili tebi, hodamo okolo, govorimo kako si milostiv i pomažeš, a ti dopustiš da nam nevrijeme razruši jedini dom… – vikao je, na koljenima – očajan.

Stariji propovjednik je šutio. Klečeći u tišini, sklopljenih ruku, molio se spokojna izraza lica.

– Kako možeš tako stajati kad nam je pola sobe razrušeno? Kako možeš vjerovati da Bog spašava, nakon ovoga? – upita ga nervozno mlađi propovjednik.

– Sad vjerujem još čvršće – odgovori s osmjehom stariji. I zahvaljujem mu jer nam je ipak ostavio pola sobice. Da Bog ne pomaže, ne bi zatekli ni daske od ove naše kolibe. A nas je ipak, dočekalo pola… Imamo i dalje krov nad glavom, imamo gdje leći… Što više hoćeš?

Vlč. Ivica Martić, župnik župe Uzvišenja sv. Križa u osječkoj Retfali. Foto: Vesna Ljubo