Kršćani trebaju biti misionari

ČITANJA:

Bar 4,5-12.27-29;

Ps 69,33-37;

Lk 10,17-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme vratiše se sedamdesetdvojica radosni govoreći: “Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!” A, Isus im reče: “Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.”

U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.”

Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: “Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!”

Valja danas vidjeti „kako“ kršćani moraju biti misionari, kako jedan kršćanski laik, koji i dalje to ostaje, tj. duboko uključen u stvarnosti ovoga svijeta (obitelj, rad, društveni odnosi), može biti i svjedok i živa jeka Evanđelja? Evo i još jedne riječi Drugoga vatikanskoga sabora: „Svaki član Crkve mora svjedočiti za Isusa proročkim duhom!“ (Presb. Ord. 2)

A što znači biti kršćani proroci? Sigurno ne da budu u stanju da predviđaju buduće događaje, nego da žive tako da navješćuju budućnost u pravom smislu riječi, ne samo kronološku nego eshatološku, tj. konačnu. Drugim riječima, kršćanin laik mora biti misionar nade: ne bilo kakve nade, nego „nade koja ne razočarava“. Kršćani tako čine jednu vrstu sjajne mreže koja je prisutna u svakom gradu. Ne buče, o njima ne govore kronike, kao što nisu govorili ni o prvim kršćanima povjesničari onoga vremena. A ipak, oni su u središtu najvažnijeg i izvanrednog događaja koji se zbiva na licu zemlje već dvije tisuće godina naovamo. Rast Božjeg kraljevstva.

Misionari nadom, ali i svjedočenjem: ta misija je pristupačna svima jer ne traži niti da se mora znati govoriti. Trebamo znati komu se primičemo kroz tjedan, da nam je Isus izmijenio život, da je dobro s Isusom, pa i u patnji, pače tada više nego ikada. Ako nam pođe za rukom da učinimo neko djelo ljubavi i nekome pružimo malko vedrine i on nas zapita: „Kako to, da si uvijek tako vedar?“ Nemojmo se bojati izvući pravi razlog toga na svjetlo dana.

O onoj sedamdeset i dvojici učenika kaže se da su se vratili veselo i rekli: Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime. S imenom Isusovim može se ići u susret preziru, ali se isto tako može oblikovati, jer svijet, a da to i zna, čeka samo njega. A onda Isus svoje učenike kad se vraćaju iz misije ohrabruje, uzima ih sa sobom, kao što u ovom času čini i s nama; oprašta im pogreške i trenutke straha i, da ih osokoli, daje mi samoga sebe. U Euharistiji Isus je veliki „misionar“ koji dolazi k nama da nas evangelizira.

(Usp. R. Cantalamessa , Riječ i život, SB, Makarska 1989., str. 188-189)