Pokušajmo dopustiti Bogu da nas nađe!

ČITANJA:

Izl 32,7-11.13-14;

Ps 51,3-4.12-13.17.19;

1Tim 1,12-17;

Lk 15,1-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!

Danas Isus pred nas stavlja čak tri prispodobe. Netko reče da se ovdje raduje Bog, raduju se grešnici kojima Bog oprašta i radujemo se mi koji ovo evanđelje čitamo, jer ovdje vidimo kakav je Bog i kakvi bismo mi trebali biti.

Imati sto ovaca znači imati malo bogatstvo. Od njega se može živjeti, s njime se može raditi. Samo Bog može jednako voljeti svako svoje stvorenje i samo Bogu može biti važna svaka, a osobito ona izgubljena ovca, te zbog nje ostavlja sve i traži ju. Nakon pronalaska slijedi radost: “Nađoh ovcu svoju izgubljenu”. Vjerujem li da se Bog i nebo raduju svakom trenutku mojega obraćenja i mojega povratka u stado. Da bismo prepoznali ljepotu i milinu Božjeg zagrljaja u vječnosti, moramo “vježbati” Božje zagrljaje u ovozemnosti.

Možda nam deset drahma ne zvuči puno, i ne znamo koja bi bila prava vrijednost tog novca. Ako deset drahma nije puno, jedna je još manje. Što manje imamo, više to znamo cijeniti. Ako nam za platiti račun manjka jedan novčić, postaje nam jednako vrijedan kao i ostalih devet. Žena je svoju drahmu pronašla jer ju je tražila. Bog tako traži tebe i mene. Pokušajmo Bogu dopustiti da budemo nađeni. I opet, ako smo nađeni, nebo se i anđeli raduju. Ako Bogu priuštim radost da me nađe, kolika li će biti moja radost u nebu.

Dva sina – dva puta. Mlađi nam je uvijek nekako bliži svi bismo se s njime htjeli poistovjetiti. Tko to od nas nema iskustvo grijeha, lutanja, traženja, očaja, pada na samo dno dna. I to je ponekad potrebno da bismo poput mlađeg sina došli k sebi. Istoga časa otvorit će nam se oči i spoznat ćemo istinu o sebi i Bogu. “Ustat ću i poći ocu svome i reći mu: Oče sagriješio sam…” Kako je suvremenom čovjeku teško izgovoriti riječi: “Sagriješio sam”. Tko nas to sputava, ako ne duh ovoga svijeta? On zamagljuje u nama lik Očev. On skriva od nas istinu da se zabrinuti otac svakoga dana uspinje na krov naše kuće i na sve četiri strane svijeta gleda hoće li me u daljini ugledati. A kad me ugleda, sve se pokreće i postaje dinamično. Koliko glagola: Otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. Kod Boga nema ustajalih voda ni nečistog zraka, on ne trpi učmalost. Kod njega je sve živo i u pokretu. Dobra ispovijed uvodi nas u dinamiku Božje ljubavi. Samo ju tu možemo iskusiti i samo nakon nje možemo ju istinski živjeti.

Tako preobraženi možemo dobro čuti i riječ upućenu starijem sinu: “Sve moje tvoje je.” Zar stvarno? Bezgrešna Djevica, anđeli, sveci, cijeli ljudski rod, nebo, zemlja, svemir, sva stvorenja, sve to i još više, sve to je Njegovo, a po njegovoj ljubavi i moje. Treba li mi nešto drugo?

Mogu još samo sa svetim Franjom Asiškim uzdahnuti: “Bog moj, i sve moje!”