Isusu je stalo do čovjekova srca

ČITANJA:

2Kor 3,4-11;

Ps 99,5-9;

Mt 5,17-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Draga braćo i sestre, poštovani slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, Gospodin vam dao svoj mir!

Isus se predstavlja kao obećani prorok, kao novi Mojsije. Govori o svojoj nauci kao o novom vinu koje se ne smije ulijevati u stare mješine (Lk 5, 37), o novom rođenju (Iv 3, 7), o novom kultu u duhu i istini, koji nije vezan ni uz jedno mjesto (4, 31). Dakle, dokida Stari zakon?

Isus svečano izjavljuje da nije došao “dokinuti” Zakon ili Proroke, starozavjetnu objavu, nego “dopuniti”. I Stari zavjet je Božja riječ, izričaj Božje volje za spas čovjeka. Došao je “dopuniti”, ispuniti, otkriti Božju volju u zapovijedima koje je tadašnje tumačenje pismoznanaca često oslabilo, iskrivilo, materijaliziralo. Isus će Zakon produbiti, produhoviti, unijeti u nj načelo ljubavi, i dati milost da ga možemo ispuniti.

To i svečano potvrđuje: “Zaista – Amen”, što je Isusova značajka – da tom riječju započinje svoje važne i za život tako potrebne tvrdnje. Kod Ivana se podvostručuje. Označuje i autoritet i obvezatnost izreka koje donosi. Dok postoji “nebo i zemlja”, svemir, znači “nikada”, ni jedno slovce (jod u izvorniku je najmanje slovo u hebrejskom kvadratnom pismu) ni jedan potezić (kojima se razlikuju neka slična slova) neće proći “dok se sve ne zbude”. Zakon dolazi od Boga i knjiga koja ga sadrži je nadahnuta, zato se mora u Evanđelju dopuniti, usavršiti, ispuniti.

Stoga, tko dokine i “najmanju zapovijed” i tako nauči ljude, “najmanji” će biti u kraljevstvu nebeskom. Tko bude vršio i učio bit će “velik” u kraljevstvu nebeskom. “Najmanji” – “velik” i u rabinskoj književnosti označuju izabranike u mesijanskom kraljevstvu.

“Isus ne dolazi ni dokinuti zakon zajedno sa ostalim rasporedom spasenja, niti ga posvetiti kao nedodirljiv, nego mu svojim učenjem i ponašanjem daje novi i konačni oblik u kojem se konačno u potpunosti ispunja ono čemu je Zakon težio”.

Isusu nije stalo do sitničava obdržavanja Mojsijeva Zakona ili propisa, nego čovjekova srca. Nije bio moralizator koji se držao slova ‘kao pijan plota’, nego je htio da čovjek iznutra, iz srca, vrši punu pravednost, da živi punim, čovječnim životom, bez prisilnih misli, bez vanjskih ograda. On je htio probiti začarani krug neprestanoga moraliziranja u koje su tjerali ljude farizeji i pismoznanci. Dakle, ne kako još više ili snažnije držati ljude na ‘uzici’ propisa, nego kako čovjeka liječiti iznutra, kako čovjeku pomoći da bude otkupljen i spašen. Ono što čovjeku manjka nisu novi propisi i zakoni, nove zapovijedi ili prijetnje kaznama, nego posvemašnje pouzdanje u Oca nebeskoga, u njegovo kraljevstvo. Čovjeka se izliječiti može samo ako ga se prihvati u svim njegovim datostima, a ne ako mu se prijeti ili mu se ugoni još veći strah od onoga u kome već sada živi.

Evanđelje je još uvijek blago zakopano na njivi koje čovjek mora otkriti. Svijet u kome živimo, zakoni i sustavi koji nas zarobljuju donose nerijetko tamnicu i smrt. Zakoni su tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog zakona. Isus je znao jedno: Pokriće njegovim riječima jest njegova osoba, jest u konačnici Otac nebeski. Nije on izgovarao nikakve izvedene istine, nije imao iza sebe nikakvu instituciju koja bi ga štitila, pokrivala i davala zaleđe njegovim izričajima. Nije se nikada ni na koga pozivao, osim na svoga Oca nebeskoga. Imao je samo svoju osobu, svoju riječ, i svijest da kroz njegovo ljudsko ja sami Bog progovara. Otvarao je prostore slobode, istine, podarivao ljudima osjećaj sreće.

Nije očekivao uspjeh, nije htio svoju istinu činiti ovisnom o njezinoj prijamljivosti i uspješnosti. Nije odlučujuća cijena ili premija uspješnosti za promicanje vlastitih ideala i istine. Treba jednostavno živjeti, biti jednostavan, a hoće li se ta istina probiti, zavisi u konačnici od Boga.