"Ja sam kruh života!"

ČITANJA:

Dj 7,51 – 8,1a;

Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab;

Iv 6,30-35

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:

U ono vrijeme reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: »Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba,

nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«

Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus:

»Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene,

neće ožednjeti nikada.«

Ne svojom snagom već snagom Duha Svetog bivamo i mi poput prvomučenika Stjepana osposobljeni svjedočiti svoju vjeru. Njegovo mučeništvo je bila prekretnica u povijesti mlade Crkve. Premda je kršćanstvo ostalo povezano s vjerom Izraela, ono se ipak odmiče od židovstva. Isus veže Stari s Novim zavjetom. Tako je mana u pustinji bila samo nagovještaj onoga koji će u Novome zavjetu za sebe reći: Ja sam kruh života!

Đakon Stjepan, snagom Duha Svetog, u svojem obrambenom govoru pred velikim Vijećem izriče strogi sud nad onima koji su smaknuli Isusa. To je bila vrlo jaka optužba židovstva, i tužitelja i sudaca. Događalo se, a to se zapravo provlači kao crvena nit kroz čitavu povijest Božjeg naroda, da su se brojni, premda ne svi članovi tog naroda, zbog tvrdoće svog srca opirali Bogu, koji im je nudio spasenje: neki njihovi preci su ubijali proroke, poslije su neki od njih, barem njihovi predstavnici, ubili Mesiju, a sad sude Stjepanu. Optuženi Stjepan se ne boji reakcije na svoj govor. Ne boji se kamenovanja, jer ga podržava vjera: on već vidi otvoreno nebo i uskrslog Isusa Krista u Očevoj slavi. Stvarni sudac je u procesu Isus, Sin čovječji. On izriče presudu i pokazuje svojoj Crkvi novi put u budućnost. Tim si je govorom Stjepan zapečatio smrtnu presudu: izbacili su ga iz grada i kamenovali. Dok to evanđelist Luka opisuje, ne možemo se oteti spoznaji kako se na Stjepanu obnavlja Isusova sudbina. Stjepan poput Isusa oprašta svojim mučiteljima i za njih moli. To pokazuje da je ovaj prvi mučenik Stjepan bio pravi Isusov učenik, koji baš Isus doživljava nasilje, nipošto pravo i pravicu. Stjepan se poistovjetio s Isusom za koga svjedoči.

Od nas se ovdje takvo mučeništvo više ne traži ili sasvim rijetko. Ipak je svakodnevica za kršćanina i sad često opora: mladi kršćani na svom radnom mjestu nailaze na neshvaćanje, čak na ruganje, kad svjedoče svoju vjeru. Ima podosta kršćana koji doživljavaju, da im djeca ili unuci napuštaju i Boga ili Crkvu, iz bilo kojeg razloga. To često doživljavaju. Vjerojatno je mala utjeha kad evanđelist Luka upućuje na Pavla, koji je dotad bio još bijesni progonitelj kršćana, nazočan kad su Stjepana kamenovali. Svjedoci su odložili Stjepanove haljine do njegovih nogu. Ne govori se otad bez razloga: krv mučenika sjeme je nove vjere! Tko evanđelje prihvati, mora znati da će se i sam naći na putu patnje!

Dogodilo nam se da ogladnimo nakon drugog puta i pješačenja. Ili smo u ratno doba čeznuli čak za komadićem suhog kruha. Taj dobri i stari kruh nam je utažio glad, održao nas živima. Isus u evanđelju razgovara s narodom. Ljudi ga pitaju: Kako možemo u tebe vjerovati? Hoćeš li i nama dati znak? Spominju oni dalje manu u pustinji, koja su jeli njihovi očevi!

Isus odvraća njihovu pozornost od kruha u pustinji, od mane koja je samo bila nagovještaj pravog kruha s neba. Ispunjenje obećanja bit će pravi Božji dar. I više od tog: pravi kruh s neba! Tek taj kruh s neba daje život svijetu. Štoviše, Isus je sam taj kruh. Zato svima odlučno objavljuje: Ja sam kruh života! Kruh što nam ga daruje nebeski Otac da nam bude izvor života. To čudo što ga spoznajemo vjerom, i divimo mu se, sam je Isus. Lijepa slika! Isus kao kruh koji je ukusan i prija! Držim da smo katkad, kad smo bili gladni, podijelili sa svojim suputnicima komadić kruha. Dok smo ga jeli, možda smo usput razgovarali kako smo ga doživjeli, kako nam je bio: kao život, kao sunce, kao sreća, kao komadić neba! Upravo to se sve odnosi na Isusa. Isus, naš istinski kruh, daje nam se kad dolazimo na euharistijsko slavlje, kad pristupamo stolu Gospodnjemu, kad u njega vjerujemo. Sve su to znakovi naše vjere, koji pokazuju da smo na putu prema Gospodinu. On nas sabire, njemu nas nešto potiče, kao da nas tjera glad i žeđ dok se ne utaže. Taj stanoviti nemir u nama očituje našu vjeru. Tek kad smo svjesni svog nemira, obuzet će nas mir i radost. Ne možemo to postići sami, to nam nudi vjera. Vjerovati u Isusa znači slušati ga i gledati, u njega se uzdati i prepustiti se u njegove ruke. Nestat će tad i gladi i žeđi. Jer to je kruh s kojim nas on uvijek hrani. Slušatelji su molili Isusa: Gospodine, daj nam uvijek toga kruha. Kao i SamarIjanka nekoć: Daj mi te vode (Iv 4,15). Pravi kruh nije stvar već osoba: glavni Božji dar ljudima jest on sam. On nam se daje, i objavljuje u Isusu i po Isusu.