Na putu u Emaus

ČITANJA:

Dj 3,1-10;

Ps 105,1-4.6-9;

Lk 24,13-35

Tekst evanđelja:

Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.

On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«

A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«

A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«

Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.

Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.

Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«

Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Dragi prijatelju, dobro znamo kako nije mudro svakome pripremiti iznenađenje. Netko ima i slabo srce što može biti opasno u iznenadnim situacijama naglih preokreta. Već smo do sada često mogli primijetiti kako naš Gospodin oprezno objavljuje svoju slavu. Ne želi nikog svojim iznenađenjem onesposobiti. Isus nas svojim gestama uvijek prvenstveno poučava, upućuje na životne situacije. Tiho osvaja našu prisutnost postavljajući, naizgled, neobična pitanja kojima privlači pozornost. Dolazak Isusa među svoje pratitelje stječe utisak o prisutnosti stranca iz dva razloga: Isus nije isključivo nametljiv, a Isusa pretvaraju u stranca pored zdravih očiju upravo zbog njihovih predodžbi kakav je Isus trebao biti.

Mi ćemo često čuti kako neki u svojim promišljanjima pokušavaju u ime Isusovo komentirati trenutne situacije. Kako bi se Isus postavio? Što bi rekao? Kako bi reagirao? Čine to jako hrabro i direktno, mnogi bi im povjerovali. Pitam se: Što bi Isus njima rekao? S kojim bi nadanjem kod Isusa doživjeli razočarenje? Slike koje u svojim mislima stvaramo, u kojima Isusa smještamo često su različite od Isusove, ali i biblijske stvarnosti. Zato je Isus i ovoj dvojici učenika na ponovnom susretu, nakon Uskrsa, samo stranac koji ne zna o čemu čitav Jeruzalem priča. Jer, oni se nadahu kako će im Isus sasvim drugačije živjeti i svoj vrhunac doživjeti. Iako je Isus tako često najavljivao kako će Sin čovječji, biti uhvaćen, trpjeti, biti osuđen biti i ubijen, u njihovoj svijesti to je i dalje ostala tabu tema, neprihvatljivo. Živjeli su, kao da to nisu čuli, jer  to se ne smije dogoditi.

Isusova spremnost na žrtvu, križ, nepravednu osudu, smrt prilazak je nama, našoj opterećenoj stvarnosti kojoj daje nadu uskrsnuća i izravnavanja računa. Kontinuitet Isusove najave prisutnosti u Pismima, koja im tumači, znak je da od nepravde okoline nije imun ni čovjek, ali ni Bog. Nije naš Gospodin trošio vrijeme stvarajući namještena pisma, koja mogu biti istinita, kako bi „navukao“ situaciju u svoju korist. On jednostavno pušta, neka se ostvare Pisma u kojima će svojom vjernošću i postojanošću pokazati kako je „dobro“ snažnije od „zla“, koje nikad ne može pobijediti. Bog je uz dobro, Bog je uz pravednika i to tješi u najvećoj nevolji. Nismo sami i dobro će Božjom providnošću u našoj suradnji pobijediti svako zlo. Oduprimo se u vjeri svakom zlu, posebice grijehu.

Snaga koja nas drži na okupu je Isusova trajna prisutnost u Euharistiji. Euharistija koja nas pomiruje, krijepi, objedinjuje i upućuje na dobro. Zanimljivo je primijetiti kako su najveći zagovornici „kako bi Isus govorio ili radio“ upravo oni koji su najmanje u Isusovoj prisutnosti, na Euharistiji. Oni često izvan crkvenih vrata vrebaju naše pogreške dijeleći moralne upute i kritike. Vjernik to ne radi. Vjernik koji je svjestan svojih pogrešaka, od učenika sa puta u Emaus do nas danas, slušatelja ovog radija, radije izabire dobro: U Božjoj se prisutnosti zaustaviti, tiho pomoliti, ispovjediti, pričestiti i razmatrati tragajući za odgovorom: „Gospodine, što mi je činiti?“ Takvima odgovor ne donosi jezu suočavanjem sa tamom života, nego spremno hitaju svjedočeći prepoznavanje Isusove prisutnosti u Euharistiji.

Prijatelju, pokušaj i ti primijetiti Isusa u današnjem lomljenju kruha, Euharistiji.

Mir tebi!