Za naš život vrijedi Isusov zakon služenja

ČITANJA:

Pnz 31,1-8;

Otpj. Pj.: Pnz 32,3-4a.7-9.12;

Mt 18,1-5.12-14

Tekst evanđelja:

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?“ On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: „Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.“ „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.“ „Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebeskima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.“

Isus je u Kafarnaumu, gradu u kojem se osjeća kao kod kuće, odnosno u Šimunovoj i Andrijinoj kući, upravo iz takvog toplog okruženja doma Isus na svom putu prema muci, patnji i smrti učenicima daje važne pouke i savjete, a oni umjesto da ga slušaju prepiru se oko toga tko je ili tko će od njih biti najveći u kraljevstvu nebeskome, kojeg njihov učitelj naviješta. Toliko su udaljeni od njega, toliko malo shvaćaju što uistinu znači nasljedovati ga, kao i mi danas, dok se nadamo nekim pozicijama ili službama. Učenici su utonuli u sasvim ljudska prizemna razmišljanja. Isus upućuje postavljanjem djeteta u sredinu na svoj primjer, jer on je došao služiti i dati svoj život kao otkupninu za mnoge. Isusov zakon služenja vrijedi za naš osobni život, sasvim konkretno za naš vjernički život.

Isus je govorio veoma provokativno, ali ne zato da bi razbuktao ustanak protiv zemaljskih vladara, nego da bi stvorio jedan novi red koji odražava Božju vladavinu i koji daje naslutiti njegovo nadolazeće Kraljevstvo. Bog vlada preko svoje oprosne i milosrdne ljubavi, a Isus od Boga dobivenu vlast vrši svojim služenjem. Zajednica učenika i buduća zajednica – Crkva time će biti postavljene pod jedan novi zakon, koji se čini se, suprotstavlja činjenicama ljudskoga suživota kako ga je povijest često pokazivala, ali jedini predstavlja pravo izbavljenje u neprekidnoj međusobnoj borbi ljudi, u sukobu interesnih grupacija i u natjecanju za prevlast i moć. Zapovijed služenja dana je zajednici koja s krajnjim predanjem sluge treba pokazati svoj nesvjetovni, eshatološki karakter. Što više Kristova zajednica – Crkva zaostaje za Isusovim riječima i primjerom, to ga manje čini vidljivim i time se sve više zapliće u ljudsko razmišljanje, te se izjednačuje s ovim svijetom. Crkva snosi odgovornost za takve pogreške i svaka ju zloporaba crkvene službe, svaka želja za vladanjem nad drugim grupama, svako pravdaštvo i umišljenost u vlastitim redovima povlači naniže…

Isus stavljajući bespomoćno nezaštićeno dijete u sredinu kao da želi reći učenicima: Vi težite prema prvim mjestima, ali tko želi meni pripadati mora poštivati ono što je maleno i neznatno. U ovakvom djetetu ja osobno susrećem čovjeka. Isus je prijatelj malenih, prezrenih, čiji je dijete gotovo simbol. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.“Isus učenike promatra kao svoje izaslanike koji stoje na crti Isusova poslanja, a čije je polazište Bog.

Predragi vjernici, slušatelji Hrvatskoga katoličkoga radija, dopustimo si biti malenima, služimo jedni drugima u obitelji u župnoj zajednici, bez uzvisivanja i ohole taštine, budimo poput djeteta koje upravo zbog svoje malenosti i nezaštićenosti zaslužuje Isusovu pažnju, blizinu zaštitu i ljubav.