Vjera je dar za koji se treba pripraviti

ČITANJA:

Dj 6,8-15;

Ps 119,23-24.26-27.29-30;

Iv 6,22-29

Iz Evanđelja po Ivanu:

Pošto je Isus nahranio pet tisuća ljudi, vidjeli su ga učenici kako ide po moru.

Sutradan mnoštvo naroda, koje osta s onu stranu mora, zapazi da ondje bijaše samo jedna lađica i da Isus nije bio ušao zajedno sa svojim učenicima u lađicu, nego da oni odoše sami. Iz Tiberijade pak stigoše druge lađice blizu onog mjesta gdje jedoše kruh pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu. Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđe u lađice i ode u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori:

»Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja,

nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni:

nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac — Bog — opečati.«

Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

U bogoslužju počinje izvješće o Stjepanu, prvomučeniku mlade Crkve, jednom od sedmorice đakona. U Stjepanu djeluje snaga, milost i moć uskrslog Krista. On pridobiva ljude za novi „put“, za Isusa Krista, koji je ostvario stare predaje. Stjepan je iskusio ono što je Isus bio najavio, kako učenik neće biti nad svojim učiteljem (Lk 6,40). Iste optužbe protiv Isusa dižu se sad i na učenika Stjepana, kako on želi dokinuti Mojsijev zakon. Vidi se kako Stjepanovo svjedočenje nailazi na najjači otpor baš među Židovima. On nastavlja činiti ono što je činio sam Isus Krist. Tu se lijepo očituje tajna ljudske slobode. Čovjek se može usprotiviti navještaju evanđelja: Digoše se neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca i drugih, i počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio. Pa onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga. Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. Onda namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: Onaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. Stjepana nisu mogli ušutkati dokazima, ali imali su oni i drugog oružja: kamenovali su ga!

Stjepan je svjedočio za Krista, prije svega vršio je svoju službu đakona. Nije ostao nijemim poslužiteljem kod stolova. Luka piše: Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. Nadalje, ispunjen Duhom Božjim, Stjepan se rječito sučelio s velikim Vijećem, i to ga je koštalo života. Ali, bio je „proslavljen“: ugledao je Božju slavu!

Svijet koji se udaljio od Boga, treba baš takve svjedoke, treba otkriti smisla životu – upoznati Boga, upoznati uskrsnuće. Danas po Kristovim vjernicima! Prije svega po našem životu, kad živimo po svojoj vjeri, i kad ju jasno priznajemo. Kako god ljudi reagirali na naše svjedočenje – i tad ćemo moći s njima početi razgovor. Tu neće biti važno što nemamo Stjepanove mudrosti i rječitosti. Važno je samo otvoriti se Božjem Duhu i biti vidno oduševljeni.

Obično volimo one koji nas obdare, svoje rođake i prijatelje, oslanjamo se na njih. Kad je Isus bio čudesno umnožio kruh, narod se u Galileji uskomešao. Tražili su ga i nisu mirovali dok ga nisu našli, jer im je dao kruha do mile volje. Lako je bilo slijediti Krista kad umnaža kruh, tako potrebit, ali ipak hranu koja propada. Pa i sami tražimo blizinu onih koji nam čine dobro?! Tražili su Isusa, proroka, čudotvorca. Traže nešto za sebe. Kad bi netko nama „vjernicima“, sam Bog ili pak Crkva, osigurali bezbrižno uzdržavanje, učinili bismo sve što se od nas traži. No, Isus kaže: Vjerujte u mene, ne tražite tek nešto, već mene samog!

Isus svraća pozornost na nešto drugo, ono bitno: nije toliko važan veći komad kruha, hrana za tijelo. Važnija je hrana koju on naziva hranom za vječni život. Nju nam Isus daje. Štoviše, to je sam Isus Krist. Hrana koju primamo u vjeri. Tko vjeruje, taj već asimilira Isusa kao Kruh života. Taj se kruh ne kvari, ne jedemo ga ustima već samo srcem. To je vjera u Gospodina, životvorca kojega nam je poslao Bog. Nisu tu više u pitanju naša brojna i velika djela, naše vrline i dostignuća, na koja se rado pozivamo, radi se naprosto o vjeri u Isusa. On nije više mrtav, on živi. Među nama je, i prati nas na našem životnom putu, njemu posve vjerujemo. On nas uči: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Što nam je činiti da bismo radili djela Božja? Isus odvraća mnoštvu: Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.

Takvu vjeru u Isusa ne možemo iznuditi. Ona je čisti dar. Ali se za nju mogu pripraviti i tražiti je. Učenici su tražili Isusa. Lijepo ga je tražiti. Ostavio nam je mnoge tragove. Možemo ga tražiti i po njima naći. Valja samo otvoriti svoje oči i ušima bolje poslušati, prepoznat ćemo njegove tragove i približiti mu se. Vjera nam je dar, ali nam se za taj dar valja pripraviti. Ključno je i za nas pitanje: tražimo li zaista onog, koji nam objavljuje volju nebeskog Oca? Na Isusa nas upućuje sam Bog koji ga je „opečatio“, ovjerovio. Na kraju, ali ne kao zadnje: i za sve nas je raspeti i uskrsnuli Gospodin svjetlo istine. I znak kojemu će se protiviti. Bilo bi sad opasno misliti kako Isusove istine više ne možemo izgubiti. Jer i u nama se brzo može pojaviti otpor prema Isusu kojega nam je Bog poslao. Bogu ne trebaju naša brojna djela, kreposti i uspjesi. Bog odlučno od nas traži vjeru u Isusa. A onda neće izostati ni pravi život, koji ćemo primiti na dar!