Vidimo li u predanju radost?

ČITANJA:

Zah 2,5-9a.14-15a;

Otpj. pj.: Jr 31,10-12ab.13;

Lk 9,43b-45

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše, a bojahu se upitati ga o tome.

Drage sestre i braćo!

“Jer moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti – riječ je Gospodnja. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” Iz 55,8-9

Isusovi učenici ipak ne razumiju njegove riječi. Mora zaboljeti činjenica da je toliko s njima, a još ga ne poznaju. Njegove riječi da ima biti preda u ruke ljudi nimalo ne vesele. Ne kuže, ne shvaćaju. Svi smo mi u tome prepoznali sebe. Bilo je trenutaka kada nas je Bog pozivao na recimo biti svećenikom, a radije sam želio ostati i raditi ono što me veselilo. No, Isus, jer je Riječ tijelom postala, ne prestaje govoriti. On želi da se riječi uzmu srcu. Zato govori. On govori i srce prepoznaje. Pamet ne razumije, ali srce gori kada Isus govori. Tada i srca idu gore. Da, govori svojim učenicima. Nama. Govori i dalje. Pozvani smo slušati Riječ. Ona nas zapali. Ona usmjerava pogled. Ohrabruje korake. Upućuje na Put. On hoće i naše misli usmjeriti prema sebi. Tko doista sluša okreće i glavu prema govorniku. Usredotočuje se. Misli zaokupljaju riječi. Ispunjavaju srce. Čovjek kreće.

Govor o muci je svima mučan. Tako i ovaj iako je Isusov govor. Odjednom „slatki Isus“ postaje ne prihvaćen. Teško je to „da što je taštim ljudima slatko meni bude gorko“. No, Isus ne odustaje. Ne shvaćanje govora o muci i trpljenju, pa i o uskrnuću (tu se radi o vazmenom otajstvu) Isusa ne obeshrabruje. On čini što je volja Očeva! Ne njegova! Očeva! Gdje se tu ti nalaziš? Čiju volju slušaš?

Isus se u molitvi, sjećamo se u ovom tjednu „samoće“ Isusove predao u ruke Očeve. A sada ipak u ruke ljudi da se izvrši predanje u očeve ruke. Ruke ljudi, događanja mogu biti Očeve ruke, ako si se predao Ocu. Očeve ruke primile su i duh Isusov. Ne treba dakle niti u smrtnim trenucima pomisliti da te je Otac napustio. Predaj se u ruke, da to što su ti učinili nažao predaš u očeve ruke, da to što ti oduzima dah pri pomisli na stravu ipak predaš u očeve ruke. Da, da prihvatiš da te Otac želi uz sebe. Da budeš uz njega. Još više da je On uz tebe. Da ne možeš ispasti iz sigurnih Očevih ruku. Isus se predao u ruke ljudi radi nas ljudi i radi našega spasenja! Radi naše radosti je predan. Vidim li u predanju radost? Onda ću razumjeti da je sve što čini radi mene i mojega spasenja. Onda ću razumjeti Božju sreću! To je milost koju Herod nije u svojoj čežnji doživio – susresti Isusa. To je milost. On tu želi da uzmemo srcu riječi. Kad su riječi kod srca i u srcu onda je sve blagoslovljeno, onda svaki kraj postaje početak. Svaka samoća ispunjenje Duhom, a svaki poziv na ljubav snaga.

Pođi za mnom – govori Gospodin!

vlč. Zoran Grgić