Uočavajmo znakove Božje ljubavi u našem životu

ČITANJA:

Rim 1,1-7;
Ps 98,1-4;
Lk 11,29-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«

»Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«

Draga braćo i sestre, poštovani slušatelji,

kada netko nešto jednostavno ne želi čuti niti prihvatiti, ta će se osoba na sve moguće načine izmicati kako ne bi morala priznati da je istina ono što joj netko govori i predlaže. Među mladima kaže se da se pred takvom osobom možeš i na trepavice postaviti, to ju neće uvjeriti. Tako je bilo i sa dobrim dijelom Isusovih suvremenika u židovskom narodu. Dok je jedan dio naroda bio otvorena srca za Isusa i spreman na promjenu života kada je doživio silinu Njegovih djela i riječi, drugi dio ostao je hladan, tvrd. Nakon mnogih čudesa koja je Isus učinio, i koja su svojim očima vidjeli ili barem pouzdano za njih čuli, traže još. Još znakova! Kao da svi dotadašnji nisu imali svoju vrijednost. Čak su neki u svojoj tvrdoći bili spremni ići tako daleko da su za neka Isusova čudesa, za koja je bilo sasvim očigledno i jasno da ih je učinio snagom Duha Božjega, rekli da ih je učinio po sili Belzebula, dakle, silom đavolskom. To bi zacijelo rekli i da je Isus sišao sa križa, kako su tada, kada je trpio na križu, tražili. Dakle, po principu: kada nemaš argumenata, kreni vrijeđati i klevetati, izmišljati. Zašto su tako govorili, zašto nisu prihvaćali očiglednost istine koju je Krist donosio? Zato što bi priznati da Isus govori istinu i čini u skladu s istinom značilo da oni trebaju mijenjati svoj život. A to nije lako, osobito ako netko ima napuhani ego, ako si netko ne da reći, ako je netko ohol, opak. Tada preostaje samo molitva za takve, baš kao što je Isus na križu molio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ I kada se snaga te Isusove molitve spojila sa snagom vijesti o Njegovom uskrsnuću, i među najtvrđim Židovima bilo je onih čija su se ledena srca tada ipak počela topiti… čitamo u Djelima apostolskim kako se kasnije jedan dio židovskih svećeničkih glavara i pismoznanaca doista obratio i prihvatio Krista, prema kojem su prije bili preskeptični.

A mi, braćo i sestre, uočavajmo znakove Božje ljubavi u našem životu koje nam Gospodin nerijetko daje. Zahvaljujmo Mu što na razne načine u svojoj očinskoj dobroti komunicira s nama. Budimo otvorena srca kada nas Njegova riječ poziva na promjenu života. U svojoj molitvi ne odustajmo ni od koga, pa ni od onih u našoj blizini koji se čine tvrda i zatvorena srca. Nema toga što Božjoj milosti nije moguće!

Vlč. Petar Mlakar, duhovnik Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu.