U zajedništvu ljubavi s Kristom

ČITANJA:

Dj 16,22-34;

Ps 138,1-3.7c-8;

Iv 16,5-11

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’ Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost — što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda — što je knez ovoga svijeta osuđen.«

Kada razmišljamo o Isusovim učenicima, o kojima nam govore evanđelja može nam se učiniti kako su oni bili povlašteni jer su Isusa mogli vidjeti, čuti i dotaknuti. O tome piše sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici: „ što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše (…) i vidjeli smo i svjedočimo.“ S jedne strane imat ćemo pravo, jer darovana im je posebna milost, kako je i sam Gospodin rekao u Evanđelju po Mateju: „blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju.“ No, s druge strane dionici smo iste milosti i istog zajedništva, kao i kršćani prvog stoljeća koji su bili Isusovi suvremenici. Isus je i danas jednako prisutan u svojoj Crkvi kao i u prvom stoljeću. Jasno je rekao u Evanđelju po Mateju: „evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“

Kako bi se ove njegove riječi ispunile moralo se dogoditi ono o čemu Isus govori u današnjem odlomku evanđelja po Ivanu: „bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama“. Za Isusovu Crkvu, odnosno za kršćane je bolje ako Isus ode Ocu, jer će tada doći Branitelj Duh Sveti. Njegov dolazak je presudan kako bi Isus ostao trajno prisutan među svim svojim učenicima svih vremena. Naime dok je Isus u prvome stoljeću dijelio zajedništvo sa svojim učenicima, to je bilo moguće samo ograničenom broju onih koji su zajedno s njime dijelili isto vrijeme i isti prostor. Kad je Isus otišao Ocu u Kraljevstvo Božje, koje je izvan prostora i vremena ovoga svijeta, Branitelj Duh Sveti kojega je poslao svojoj Crkvi, koji je Sila odozgor, Gospodin i Životvorac uprisutnjuje Isusa svima, u svakom vremenu i svakom prostoru. Isus više nije ograničen na Izrael prvog stoljeća, već ostaje sa svima do svršetka svijeta. Zato mi možemo reći: imamo i mi Isusa danas! I danas on u euharistiji govori nama svoju riječ kroz službu riječi, i danas on nama u euharistiji daje svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće silom Duha Svetoga. I danas ga možemo u euharistijskom kruhu dotaknuti, štoviše blagovati i postati jedno s njim. Bez obzira gdje se nalazili, bez obzira kojem vremenu pripadali dionici smo iste milosti i istog zajedništva, kao i naša braća i sestre po svijetu i braća i sestre prvog stoljeća. U tom svjetlu treba razumijevati Isusove riječi: „bolje je za vas da ja odem.“ Bolje je za Kristovu Crkvu, jer je njegova prisutnost među učenicima još veća i još snažnija, nego prije dvije tisuće godina.

No koliko je stvarno Isus prisutan u ovome svijetu i vremenu u kojem mi živimo, ovisi o nama koji se zovemo njegovi učenici. Ovisi o našoj vjeri i otvorenosti našega srca. Isus govori u evanđelju po Mateju: „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ Potrebno je postaviti si pitanje bili mi župna zajednica, biskupijska zajednica ili svopća Crkva: sabiremo li se mi i danas u njegovo ime ili su se naša nedjeljna i blagdanska okupljanja preobrazila u sabiranje radi osobnih želja, interesa, poštivanja slova zakona, lijepog pjevanja, godišnjica, samopromocije, sabiranje na misna slavlja koja su postala dekor nekom drugom događanju ili cilju, … No smisao smije biti samo jedan: čista ljubav prema Isusu Kristu, koji danas kao i nekad želi biti u zajedništvu ljubavi sa svojim učenicima.