Tko je uistinu Marija?

ČITANJA:

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);

Otpj. pj: Iz 12,2-3,4b-6;

Lk 1,39-56

Tekst evanđelja:

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Marija je žena kojoj se divimo, pred njezinim primjerom klečimo i njoj se utječemo. Razmišljajući o njezinu životu pitamo se tko je ona uistinu, čime je zaslužila takvu naklonost. Odgovor na to pitanje daje nam Elizabeta, puna Duha Svetoga, dirnuta Marijinim posjetom: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Promotrimo li njezin život, ona se naizgled nije razlikovala od drugih djevojaka onoga vremena. No pred nju je stavljen poziv koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Gospodin od nje traži potpuno i bezuvjetno predanje. Ona treba začeti i roditi sina i to bez muža. Koliko li je samo pitanja tada bilo u njezinu umu i kušnje za njezino srce. No unatoč svemu, unatoč svakoj ljudskoj logici koja se protivila tome ona prihvaća. Unatoč mogućnosti smrti koja joj je prijetila prema zakonu, ona se predala u ruke onoga kojemu je sve moguće.

Pogledamo li svoj život, pitamo se tko bi to od nas bio spreman učiniti takav korak u nepoznato. Bezpogovorno se predati volji Božjoj. Prihvatiti ono što nas nadilazi, što ni sami ne možemo shvatiti. Čovjek teško prihvaća nešto, ako u tome ne vidi svrhu i neku korist za sebe, ako ne vidi neku sigurnost u onom što čini.

No istovremeno možemo se upitati je li moguće odbiti takav poziv, poziv upućen od samoga Stvoritelja. Istina je da se pred nas svakodnevno stavljaju izbori u kojima moramo odlučiti što učiniti. Stavljaju se pozivi koji nas ponekad nadilaze, koje ne razumijemo. Od nas se traži da odaberemo pravi put. U takvim trenucima možemo djelomično shvatiti njezine osjećaje, njezinu nedoumicu, ali i priznati da je svaki poziv koji se pred nas stavlja tek sjena njezinog.

Gledajući njezin život vidimo da poziv koji prihvaća nije nikakva sigurnost za ono što se ima dalje dogoditi. Zaručnik ju skoro odbacuje; kada treba roditi dijete za nju i muža nigdje nema mjesta, te utočište nalaze u maloj i zabačenoj štali; ubrzo po rođenju djetetu prijeti opasnost jer mu državni moćnici rade o glavi; zajedno s mužem i djetetom mora u progonstvo u stranu zemlju; kasnije sin joj počinje javno djelovati, donosi nauk koji otvara ljudska srca, ali istovremeno izaziva toliko nemira; vjerski i državni vođe vide u njemu opasnost, ustaju protiv njega, nepravedno ga osuđuju i ubijaju na najsramotniji način, pribivši ga na križ. Toliko je kušnji koje traže vjeru da je to dijete poslano od Boga. Kako u takvom trenutku biti siguran da je Bog s tobom. Tko se u tome trenutku ne bi zapitao, gdje je taj Bog, kakav je to Bog koji tako čini s onim koga je izabrao. U našoj ljudskoj slabosti zasigurno bismo izgubili svaku i posljednju nadu.

Poniznost, vjernost onom koji me poziva da mu se bezuvjetno u ljubavi predam i u onim trenucima kada je najteže, kada ne vidim izlaz, niti smisao svega što se događa, to čini Marija. U svojoj poniznosti ona vjeruje onomu koji sve drži, sve obnavlja i koji neće dozvoliti da propadne niti jedan koji se u njega uzda. Tu poniznost, neznatnost i predanje izražava njezin hvalospjev, njezin Veliča. Njezino bezuvjetno prihvaćanje donijelo nam je svima spas i ponovno rođenje. Ponovno smo rođeni za vječnost i sada je zovemo majkom koja u svojoj ljubavi i milosrđu uvijek ostaje uz nas.

Nitko nije pravedan u očima Gospodnjim, svi ovisimo o njegovoj milosti, ali svi mi poput Marije možemo opravdati darovanu milost, svojim poniznim i vjernim predanjem. Poput Elizabete koja je Mariju pozvala u svoj dom i mi zazivajmo njezino ime u svoj život. Budimo sigurni kako će nas pohoditi i u srcu poučiti kako se, kada je najteže, potpuno i bezuvjetno predati volji onoga koji nas u svojoj ljubavi nikada ne zaboravlja.