SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Krunoslav Novak: Ovoga Božića dopustimo Gospodinu da se u nama i po nama proslavi

ČITANJA:

Suci 13,2-7.24-25a;

Ps 71,3-6b.16-17;

Lk 1,5-25

Tekst evanđelja:

U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.

Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.

A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«

Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«

Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.

Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«

Riječ Božju tumači vlč. Krunoslav Novak:

Poštovani slušatelji, draga braćo i sestre. U danima neposredne priprave za Božić, kada svoje misli usmjeravamo prema blagdanu Isusovog rođenja i načinu kako taj blagdan želimo provesti, ne bismo trebali smetnuti s uma da se Božić događa u srcu čovjeka koji ljubi i među ljudima koji se ljube. Ovih dana u evanđeoskim odlomcima liturgije dana čitamo o ljudima i događajima koji su prethodili Isusovom rođenju. Susrećemo ljude, prijatelje, članove obitelji, koji su dio zajednice: oni ne djeluju sami za sebe ili samo za sebe, već u odnosu prema onima koji su upućeni na njihov životni put. Danas čitamo o Zahariji i Elizabeti. Evanđelje želi snažno naglasiti da se radi o dobrim i pravednim ljudima, ali da unatoč tome proživljavaju veliku patnju jer ne mogu imati djece, što je posebno u ono vrijeme značilo veliku obiteljsku dramu. No, Bog će upravo iz njihove patnje učiniti nešto neočekivano te upućuje glasnika, anđela Gabrijela Zahariji u trenutku kada je vršio službu u hramu. Zaharija je bio zaprepašten viđenjem. Anđeo Gabrijel govori ono prvo i najvažnije što je potrebno za istinski susret s Bogom koji dolazi ususret čovjeku: „Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva.“ Te mu najavljuje da će njegova žena roditi sina kojemu će nadjenuti ime Ivan. Riječima: „Bit će velik pred Gospodinom“, anđeo najavljuje da se Bog želi proslaviti po njemu.

Istim riječima anđeo Gabrijel javio se Mariji prilikom navještenja: „Ne boj se Marijo.“ Susret s Marijom završio je njezinim: „Neka mi bude po riječi tvojoj.“ No Zaharija je zdvajao. Ono što je u sebi trebala biti radosna vijest za Zahariju, za njega postaje izvor straha i nevjerice. Usporedivši njegovu reakciju s Marijinim odgovorom i prihvaćanjem, možemo zamisliti da je Zaharija možda već pomalo umoran od života, dok je Marija u svojem mladenaštvu neopterećena i puno lakše prihvaća poziv. Zaharija reagira ljudski posve opravdano, napose jer je čitav život molio i čekao uslišanje svoje molitve. Svjestan je svoje i Elizabetine odmakle dobi. Vjerojatno su se i Zaharija i Elizabeta već suočili s činjenicom da im najveća želja neće biti ispunjena i već su na neki način prihvatili svoju životnu dramu. Zaharija sumnja da je moguće da će dobiti sina, te svoju starost i svoju ograničenost, suprotstavlja Riječi Gospodnjoj. Bog koji dolazi ususret čovjeku pokazuje ne samo da može djelovati izvan naših ljudskih granica, nego i više od toga, on može polaziti od njih i proslaviti se po našim ograničenostima. Bog nas želi dotaknuti tamo gdje se osjećamo slabi, razočarani, tamo gdje više ništa ne očekujemo i tamo gdje nam se čini da smo izgubili bitku.

Dopustimo za ovaj Božić da nas Gospodin dotakne tamo gdje nam se čini da više ništa ne možemo očekivati. U osluškivanju Božje utjehe i ohrabrenja za vlastiti život, potrebna je otvorenost srca, koju je Zaharija tek naknadno postigao. Ako dolazak Božića očekujemo na svoj možda već ustaljeni način, lako će nam se dogoditi da ne čujemo njegov poziv i da poput Zaharije koji je zanijemio pred tim susretom ostanemo u nemogućnosti posvjedočiti radost koja nam dolazi ususret. Danas, molimo zagovor Elizabete i Zaharije da budemo sposobni s povjerenjem prihvatiti Gospodina koji nas želi pohoditi, te da ga za ovaj Božić prihvatimo ne samo u svojim očekivanjima, nego da mu dopustimo da se on u nama i po nama proslavi.

Doc. dr. Krunoslav Novak, ravnatelj HKM-a / Foto: Filip Vukina