SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Krunoslav Novak: Naš život ima smisla jedino ako je uronjen u Boga

ČITANJA:

Mal 3,1-4.23-24;

Ps 25,4-5ab.8-10.14;

Lk 1,57-66

Tekst evanđelja:

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.

Riječ Božju tumači vlč. Krunoslav Novak:

Poštovani slušatelji, draga braćo i sestre.

Današnji odlomak iz Evanđelja po Luki ponovo nas vraća u dom Elizabete i Zaharije, obitelji koja živi razdoblje neizvjesnosti jer je Elizabeta trudna u poznoj dobi, a Zaharija je ostao nijem od trenutka kada nije povjerovao anđelovoj riječi. Rođenje Ivanovo donosi radost u obitelj, ali osam dana nakon njegovog rođenja ponovo donosi i nelagodu i unosi nemir. Ovaj put nelagoda i nemir proizašli su iz ljudskih običaja i obzira koji su zahtijevali da prvorođenac bude prozvan po ocu, te bi trebao dobiti ime Zaharija. No, Elizabeta, protiveći se običajima i tradiciji, na temelju Zaharijinog iskustva daje mu ime Ivan. Svi su se začudili kako čitamo u evanđelju, te nije jasno je li to čuđenje bilo radi izbora imena ili pak svojevrsno divljenje zajedništvu Elizabete i Zaharije koje je ova njihova zajednička odluka pokazala.

Bez obzira na njihov razlog, mi danas možemo na trenutak zastati i prepoznati ljepotu tog zajedništva koje živi ovaj bračni par izmučen dugogodišnjim prezirnim pogledima ljudi jer nisu mogli imati djece. Oni su bili svjesni da ispunjavanje očekivanja drugih neće doprinijeti njihovoj ljubavi. Čini se ovo vrlo snažna poruka za naše vrijeme kada naše obitelji susreću tolike situacije koje nastoje narušiti sklad obiteljskih odnosa. Kao što su Elizabeta i Zaharija bili okruženi ljudima koji su ih možda i nesvjesno pokušali suprotstaviti, tako se događa i nama u obiteljskom životu, ali i u odnosima među prijateljima i na radnom mjestu. Postoje tolike nijanse odnosa koje nastoje ubaciti nemir u skladnost naših odnosa. Zaharija i Elizabeta ostali su vjerni Božjem planu za sina koji im se rodio, jer je to bilo ono što ih je držalo zajedno i u trenutcima teškoća i samoće: povjerenje da Bog na njih izlijeva svoj blagoslov i ljubav.

Drugi značajan moment današnjeg Evanđelja je u činjenici da ime Ivan nije postojalo u obiteljskoj tradiciji Elizabete i Zaharije. Nadjenuvši mu ime Ivan, kako je to anđeo u viđenju tražio od Zaharije, roditelji zapravo dopuštaju svojem djetetu da bude ono što jest, nemaju potrebu posesivno ga zadržati u okviru obiteljskih očekivanja ili da na njemu ispunjavaju vlastite neuspjele ambicije. Voljeti drugoga, voljeti svoje dijete ne znači prilagođavati ga sebi nego čuvati ono što je na njemu jedinstveno, neponovljivo. I ovo je toliko snažna poruka za nas i za naše obiteljske odnose. Činjenicu da je Ivan otišao u pustinju a nije nastavio na tragu života svojih roditelja, njegovi roditelji su mogli podnijeti jer su već od početka bili svjesni da njihov sin nije njihovo vlasništvo nego da im je darovan. Dugogodišnjom nemogućnošću da rode dijete postali su svjesni da roditi i imati dijete nije ničije pravo, nego da je to dar. Prema njemu su se tako odnosili i tako su ga odgajali, da je konačno mogao biti preteča Isusov, kojega će upravo on Ivan Krstitelj predstaviti svijetu na Jordanu.

Konačno, čitali smo kako se Zahariji „otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga“. Poručuje nam ovaj događaj da naš život ima smisla jedino ako je uronjen u Boga. Jedino ako život uskladimo s Božjim dobrohotnim naumom za nas i za naše spasenje moći ćemo govoriti nove riječi, to jest riječi koje svjedoče Njegovu ljubav za nas: ljubav koju smo iskusili i od koje živimo.

Doc. dr. Krunoslav Novak, ravnatelj HKM-a / Foto: Filip Vukina