SVAKODNEVNO U 7:45 Fra Dalibor Stjepanović: Kršćansko spasenje i posvećenje temelje se na Kristovoj ljubavi

ČITANJA:

Dj 22, 30; 23, 6-11;

Ps 16, 1-2a.5.7-11;

Iv 17, 20-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima — i ja u njima.«

Riječ Božju tumači fra Dalibor Stjepanović:

Upravo smo čuli nastavak Kristove Velikosvećeničke molitve. U današnjoj Crkvi možemo reći da je ona jasno ohrabrenje samog Krista za sve kušnje i sumnje koje nam se nameću. U svom navještaju kroz Evanđelja Isus nas jasno upozorava na posljedice našeg života, što su kršćanska tradicija i crkveni nauk definirali kao jednu od glavnih istina naše vjere koja kaže: Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom. Međutim, Isus s takvim stavom kroz evanđelje ne sije strah među svojim učenicima, nego ohrabrenje, što svjedoči i današnji dio Velikosvećeničke molitve: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. U ovom tjednu, kad promiljamo o jedinstvu i svetosti Crkve, dok se pripremamo za slavlje rođendana Crkve, današnji ulomak Evanđelja kao da nam poručuje koga da pozovemo na proslavu, i na koji način. Krist, koji je utjelovljena Ljubav Očeva, netom prije ovog ulomka upozorava da su u svijetu muke, kao i to da svijet nije povjerovao Riječi koju mu je Otac predao. Danas, u svojoj molitvi Ocu jasno izriče da njegovo poslanje koje je od postanka svijeta, ne završava s njegovim vremenom. Kao što govori o „proslavljenju slavom koju ima od postanka svijeta“, što smo slušali ovih dana, tako danas govori o proslavljenju i nakon uskrsnuća, pa nadalje, kako bismo rekli, do Božje volje: Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene.

Ovim ulomkom svoje Velikosvećeničke molitve Isus nas jasno poziva da jedinstvo crkve nije samo jedinstvo postojeće zajednice, koja je nastala u jednom trenutku, te da kao takva treba ostati zatvorena u svome krugu. Naprotiv, u njoj naglašava važnost ispunjenja poslanja koje daje svojim učenicima da Riječ njegovu do na kraj svijeta donesu. To je zapravo ohrabrenje Crkvi, koja živi u svijetu, da svijet, iako nije upoznao i prihvatio Riječi Božje, time nije osuđen na propast, nego je Crkva i dalje pozvana svojim življenjem evanđelja, svojim radosnim življenjem Radosne vijesti neprestano otvarati se svijetu, ne s ciljem posvjetovljenja Crkve, nego s ciljem posvećenja i proslavljanja svijeta. Samo na taj način može se istinski doživjeti radost u Gospodinu. Danas se, nažalost, često puta susrećemo s optužbama crkvenog i katoličkog konzervatizma u odnosu prema neoliberalnim društvenim pogledima i pokretima, te se zbog toga Crkvu proziva kao nedosljednu Evanđelju, te se u takvom ozračju iznova rađaju nove kušnje poput Gecemanskog vrta, koje nas dovode u opasnost da u svojoj dosljednosti Evanđelju uistinu ne opravdamo takve prozivke i napade. Nasuprot tomu, evanđelje koje smo upravo čuli ohrabrenje je za Crkvu da nastavi radosno svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, jer je Kristov naum da svijet prepozna Krista i prihvati ga, te se tako spasi. Na taj način se u potpunosti ispunjava smisao njegova savršenog posvećenja: da je posvećen za svećenika, i prinesen za žrtvu svega svijeta, i da nijedan od tih za koje je posvećen i žrtvovan nije isključen iz njegove slave, iz blagovanja od žrtvenog prinosa, kako to naglašavaju starozavjetne žrtve.

Međutim, jako važna u ovoj širini kršćanskog življenja jest činjenica da se kršćansko spasenje i posvećenje ne temelje samo na dobroj volji za vječnošću ili strahu od vječne kazne, nego na Kristovoj ljubavi kojom se žrtvovao za čitavo čovječanstvo, ne samo za spas od kazne, nego za VJEČNO SLAVLJE u Gospodinu. Kako navodi u svojoj molitvi, možemo reći da je punina proslave u Božjem jedinstvu: ti u meni, ali za čovjeka je ulazak u to jedinstvo upravo sam Krist: ja u njima. Jer zapravo sam Krist, posvećeni svećenik i žrtva jest poveznica između nas, ljudi i Ljubavi Boga Oca: da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima — i ja u njima.

fra Franjo Dalibor Stjepanović