SVAKODNEVNO U 7:45 Fra Anto Tomas: Ne posustajmo u vjeri, nego svoje srce predajmo Ocu da nam on svojim Duhom pomaže rasti

ČITANJA:

Post 12, 1-4a;

Ps 33, 4-5.18-20.22;

2Tim 1, 8b-10;

Mt 17, 1-9

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«

Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Riječ Božju tumači fra Anto Tomas:

Čuli smo u današnjem Evanđelju da mi trebamo slušati Isusa i u njega vjerovati. Njega slušajte! Ali dopustite mi jedno pitanje: Jeste li se kad zapitali što znači vjerovati, što znači vjera?

Vjera u Boga, kakvu želi Isus, može se ostvariti u svakodnevici, u zajednici, obitelji, društvu, u Crkvi, ali samo onda ako je to vjera koja raste, koja se razvija, isto kao i ja kao osoba. Ne zaboravimo, vjera nam nije dana u genima, nije mi dana ni s rođenjem, nego ona raste kao i ja, razvija se kao i moj život, a taj svoj život moram, smijem i dužan sam usmjerivati slušanjem što Isus kaže – prema Ocu. Naša je vjera uvijek usmjerena prema budućnosti, te se može usporediti s putem koji moramo slijediti. Na tom putu susrećemo putokaze koji nas usmjeravaju k cilju. Ovo je evanđelje jedan takav putokaz, koji bi mogli ovako shvatiti: Promislite, ma koja je to prekrasna slika – o Isusu, o slavi. Kadšto pomislim: kad bi se Gospodin tako meni ukazao, onda bih možda još bolje, još jače vjerovao. Poznat nam je Petrov put. Petar mnogo govori, a kad dođe trenutak svjedočenja, napuštaju ga srčanost i odvažnost. On bi gradio sjenice, htio bi zadržati ono što je lijepo, što mu se dopada. Upitajmo se, nije li i moja vjera isto nešto takvo što bih volio zadržati. Put Isusov u ovome svijetu nije završen. Krist ide putem poniženja i muke. Stoga ne smijemo, ni mi njegova braća i sestre, zadržavati samo lijepe trenutke svoje vjere, nego uzeti na sebe svoj križ i slijediti njega – Krista.

Mislim da je nakon ovog opisa ukazanja još jedno jako važno znati: Bog Isusa Krista nije neki apstraktni, neki nedokučivi Bog. On nije skriven, daleko od nas, u svemirskim bespućima, nego je to Bog, moj Otac koji me ne napušta ni za jedan trenutak mojega života. On mi pomaže. Naravno ako mu se povjerim, otvorim. Ta Božja prisutnost u mojoj vjeri daje mi sigurnost da je moj život sa svim svojim negativnim i pozitivnim obilježjima skriven u njegovim očinskim rukama.

Imali smo nedavno na Plehanu duhovne vježbe za svećenike. Predvodio ih je pomoćni banjolučki biskup Marko Semren. Tema je bila ‘Duhovni rast svećenika’, upravo jer kao duhovni pastir biskup je znao koliko je potrebno da napose mi svećenici iz dana u dan rastemo duhovno. Pet dana boravka s njim na ovom našem plehanskom brežuljku, brežuljku koji iako pust zrači posebnom ljepotom i mirom, nas sedamnaest svećenika doista smo doživjeli kao boravak na visokoj gori u kojoj smo i mi poput Petra poželjeli napraviti jednu sjenicu i tu ostati. Ali, svjesni smo da to nije cilj duhovnih vježbi, nego poučeni i ohrabreni poticajnih porukama našega biskupa vratiti se u svakodnevicu preobraženi kako bi po nama Gospodin preobražavao one koji su nam povjereni. Želim nam svima u ovim narednim danima da usprkos svemu što nam se dogodi, ne posustanemo u svojoj vjeri, nego da uzmemo svoje srce i predamo se Ocu da on svojim Duhom pomaže naše misli, riječi i djela, da nas obasja svojim svjetlom da, vjerujući u Krista, preobražavamo ponajprije sebe, a time i lice svoje okoline. Ne bojmo se, jer Krist je s nama!

fra Anto Tomas